U hrvatskom medijskom prostoru već dugo traje borba između onih koji se nazivaju neovisnim novinarima i onih koji, svjesno ili ne, služe interesima duboke države i političkih struktura koje su svoje korijene pustile još u bivšem sustavu. Režimski mediji, pod plaštom objektivnosti i profesionalizma, često koriste prostor i utjecaj kako bi diskreditirali neistomišljenike, osobito one koji se usude progovoriti o nasljeđu jugoslavenskog novinarstva i njegovim današnjim tragovima. Tekst Tihomira Dujmovića „Jeftine podlosti Večernjeg lista“ upravo je reakcija na takve pokušaje – osobno svjedočanstvo i novinarska obrana od konstrukcija koje dolaze iz krugova koji se predstavljaju kao čuvari struke, a zapravo štite vlastite ideološke i političke pozicije.
Tekst Tihomira Dujmovića objavljenog na društvenim mrežama prenosimo u cijelosti:
“Tihomi Dujmović : JEFTINE PODLOSTI VEČERNJEG LISTA
Prije par godina u medijima se pojavila informacija o mom partijskom putu, temu je otvorio tko će drugi nego srpske „Novosti“. Nisam reagirao, a sad priznajem da sam pogriješio, jer mi se činilo nepotrebnim nakon svega što sam kao novinar napisao i na televiziji izgovorio, objašnjavati što se dogodilo davne 1982 godine. Naime, ništa od pompoznosti kojom je ta informacija objavljena nije stajalo, a najvećem dijelu svojih prijatelja i poznanika sam ispričao tu bizarnu priču još odavno i odmahnuo sam rukom na ta prozivanja. No, sad kad sam vidio da je čelnik HND-a u Večernjem listu, u najtiražnijem subotnjem broju, raspalio tekst o meni, Marijačiću, Joviću i Pavkoviću kao da piše o Kardelju, Titu, Bakariću i Rankoviću, zaključio sam da je vrijeme da ispričam i tu priču.
Naime, Hrvoje Zovko čelnik HND-a, nas predstavlja kao četiri bivša politička jugoslavena koji su okrenuli kaput i najglasnije napadaju Jugoslaviju i jugoslavenstvo, iako smo tobože odavno zaraženi tim virusom! To piše čovjek koji kao zmija noge krije od svog članstva moju knjigu „Hrvatske novinarske tragedije 1945-1995“ koja detaljno objašnjava da su iste te jugoslavenske vlasti ubile, protjerale ili zabranili daljnji rad za 95 posto tadašnje hrvatske novinarske scene. Njegov je ured poprskan krvlju nevinih hrvatskih novinara i on je dužan svom članstvu reći istinu o ne tako davnoj povijesti hrvatskog novinarstva! Od 352 novinara iz 1939 njih samo 25 je dobilo pravo pisanja 1945. Sve je drugo ubijeno, protjerano, poslano na teške robije ili smrtnim strahom otjerano iz profesije. Ali, Hrvoje Zovko ne želi svom članstvu HND-a reći ovu istinu, smeta mu što na promocijama ističem njegovu sramotnu šutnju i zato me sad napada. Dakle, tko je onda tu Jugoslaven?
Ali, vratimo se mi mom partijskom stažu.
Dakle, godine 1981 sam s 18 godina došao u Maribor na odsluženje JNA. Iz nekog razloga, zamjerio sam se jednom oficiru na samom početku i čovjek se iživljavao na meni do te razine da sam imao dojam da mi je život ugrožen. Od ljudi s kojima sam se tamo družio, dvojica su bila u partiji i rekli su mi jedan dan, da je jedan od načina da me čovjek ostavi na miru, da uđem u partiju, da će on to respektirati, da će oni to gurati i da će teror prestati. Doslovno je tako i bilo, od kad su me primili u partiju, čovjek se od mene maknuo i živ i zdrav sam dočekao kraj vojnog roka. Zovak detaljno piše tko me primio u partiju i kamo sam se trebao prijaviti nakon vojske, ali daljnjih informacija nema kao što ih nisu imale ni srpske Novosti. Zašto? Pa zato što kad sam izašao iz vojske ja nikada nigdje nisam nastavio svoj partijski put.
Nisam bio član nikada niti jedne partijske organizacije, nisam bio ni na jednom partijskom sastanku nakon vojske! Jednostavno, ne postoji moj kasniji partijski put. Ja sam u jednoj nemogućoj situaciji i to kao 19-to godišnjak, ušao u partiju da si spasim glavu i tih nekoliko mjeseci je bio i ostao sav moj partijski staž! S obzirom na to da se dakle radilo o jednoj doista bizarnoj situaciji, kad su Novosti to objavile nisam htio reagirati. Ali, sad kad vidim da se ta epizoda uzima kao da mi je drugo ime Vladimir Bakarić, kad se od svih medijskih vedeta koje su desetljećima isključivo na partijskom stažu gradili svoju karijeru, mene, pazite tog sarkazma, mene! uzima kao mjeru partijskog članstva, sad sam odlučio ovu sentencu ispričati i to ovdje na Facebooku, jer bi Večernji list moju eventualnu reakciju objavili najsitnijim slovima pri dnu predzadnje stranice.”
