Ivica Marijačić, glavni urednik Hrvatskog tjednika, žestoko je napao Hrvoja Zovka, predsjednika Hrvatskog novinarskog društva. Marijačić ga optužuje za višestruke podvale, političko favoriziranje projugoslavenskih novinara i klevete, tvrdeći da je HND pod Zovkovim vodstvom izgubio svaku profesionalnu i moralnu mjeru. Sukob otvara teška pitanja o etici, povijesnoj istini i ulozi ključne novinarske organizacije u Hrvatskoj.
Tekst Ivice Marijačića objavljenog na društvenoj mreži prenosimo u cijelosti:
Novinari u Hrvatskoj koji su politički Jugoslaveni, na sve načine se trude dokazati da su i drugi novinari, njihovi politički antipodi, iste ništarije kao što su i oni sami.
Jedan od njih je Hrvoje Zovko, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva koje, naravno, nije ni hrvatsko ni novinarsko, najpoznatiji po tome što je svojedobno nakon 2000., podvalio javnosti KOS-ov uradak s montiranom komunikacijom između Tuđmana i Dedakovića o tobožnjoj Tuđmanovoj izdaji Vukovara.Tu montažu je priznao i sam Dedaković, a hrvatske službe su je raskrinkale davno prije.
Zbog te podvale, a nije jedini njegov “podvig”, u svakoj normalnoj državi Zovko bi s pravom bio najuren za sva vremena iz novinarstva i uopće iz javnih poslova jer je to, u biti, ravno izdajničkom ili terorističkom činu protiv hrvatskoga naroda i države, a u interesu velikosrpske agresorske politike. No on je danas predsjednik HND-a i nije čudno što je tu udrugu pretvorio u parapolitičku organizaciju koja promiče projugoslavenske i velikosrpske političke vrijednosti. Zato i dijeli nagrade četnički nastrojenim novinarima. Zato je i nagradio autora gnusnoga pamfleta “Jebo vas Vukovar”. Zato je lani skrušeno tugovao na sprovodu za krepanim jugoslavenskim vampirom Budom Lončarom koji je u Beogradu 1991. kao jugo ministar slavio okupaciju Vukovara i pokolj Hrvata na Ovčari.
Taj i takav Zovko mene u svome tekstu u Večernjem listu smješta među bivše Jugoslavene i današnje desničare, a kao dokaz poziva se na dva moja novinska izvještaja iz 1988.u zagrebačkome Vjesniku, jedan s aeromitinga JNA iz Zemunika, a drugi sa sastanka nekog partijskog tijela u Zadru.
Samo valjda hercegovački ili imotski udbaši, a ta divna grana hrvatskoga puka, ima na žalost među sobom i takav ološ, mogu biti tako jadni i tuđe citate iz običnih dopisničkih prvih izvješća pripisati autoru kao njegove stavove. (Te 1988.tek sam se zaposlio kao dopisnik pa osim na izvještaje sa kojekakvih sastanka i događaja kakvi su tada jedino i postojali, na komentare nisam ni imao pravo)
Doista su groteskni ti likovi poput Zovka koji su nakon što su faustovski prodali dušu vragu ostali bez domovine, časti i ikakva dostojanstva te utjehu pronalaze u lažima i klevetama drugih.
Zovko je i dosad iznosio laži o HT-u i meni, ali nije prvi ni jedini koji me pokušao ad hominem diskreditirati. Oni koji ne mogu parirati političkoj argumentaciji HT-a izmislili su da sam bio čak i član Partije. Uzalud sam ih pozivao da ako pokažu člansku iskaznicu ili potvrdu, ne samo Partije, nego bilo koje stranke, udruge, sljedbe, klape, tajne organizacije, da ću javno prestati s ovim poslom. Naravno, nisu ni mogli ništa pokazati pa sam na neki način uživao u njihovoj bijednoj nemoći. Ja nikada nisam bio ne samo član Partije (ali ne smatram da su svi članovi te Partije bili loši ljudi i antihrvati), nego sam demonstrativno odbijao biti čak i član jugoslavenskoga Sindikata, što su bili svi automatizmom. Ja sam odrastao i odgojen u obitelji i sredini gdje je to bila sramota, smrtni grijeh i gdje bi to značilo trajnu ekskomunikaciju.
Ja znam da je moralnim gnjidama lakše ako pronađu sebi slične, ali komparacija sa mnom ih može samo gurnuti dublje u blato njihova ništavila i nesreće.