Dirljivo je kad u ovoj ženomrzačkoj zemlji s vremena na vrijeme protiv mizoginije dignu glas ugledni intelektualci kapitalci. Ovih su se dana uznemirili naš možda najbolji književnik Jergović i naš možda najomiljeniji pisac Tomić. Sve moje prijateljice luduju što njegove nove knjige još nema u knjižarama, piše Vedrana Rudan na svom blogu.
Dvojac je poznat po tome da s vremena na vrijeme stoji u zaštiti “jadnih” ili jadnih žena pa su tako izvukli mačeve iz korice i stali u obranu djevojke Marije Selak Raspudić, zastupnice koja je bila dio ekipe Mosta.
Što se jadnici dogodilo? Ona je nešto, konačno, prozborila o abortusu, godinama izbjegavajući tu temu, onda se “iza maske rokera ukazao okrutni, namršteni inkvizitor Miletić”, Tomićeve riječi, pa se od jadne Marije ogradio.
Onda se jadna Marija ogradila od njega i ekipe i odlučila postati “nezavisna”. Tomićeva teza je da se onaj okrutni Miletić nikad istom snagom ne bi obrušio na njenog muža, “uglednog intelektualca”, ne znam koga citiram, gospodina Raspudića. Po Tomiću, Raspudić muž “ima jedan autoritet koji ona nema. Visi mu među nogama.”
Isuse i Marijo! I opet je kurac, čak i kod vitezova intelektualaca, jedino oružje u ratu među političarima. Onaj tko ima dulji… Ima li Raspudić dulji? Ili je sama činjenica što mu “visi”, kako Tomić zna da mu stalno ne stoji, dovoljno da se “inkvizitor” povuče u mišju rupu? Koliko god zaštitnici žena imali dobre namjere i slinavo su se pokroviteljski ponašali prema sitnoj Mariji svojim pisanijem pokazuju samo jedno, ne poznaju žene.
Ajmo redom. Marija se uvukla u Most, tamo je već sjedio onaj “inkvizitor”, da bi se uz pomoć grupe neandertalaca ušuljala u sabor. Ona i njezin muž. U saboru sjede zbog nekoliko tisuća eura mjesečno. Tamo nadahnuto jer su “intelektualci” mlate praznu slamu, kraći dio godine. Ostatak godine čuvaju djecu, honorarče okolo i više se ne brinu kako platiti kredite ili kupiti dražesnu haljinicu. Tu je početak i kraj priče.
Marija je sve samo nesposobna i ako ikome “nešto visi među nogama” onda visi njoj, ne mužu. Ona je kraljica koja za sobom vuče pudlicu dvostruko višu i težu od svoje gospodarice. Čudo od žene.
Davno sam napisao, to i dalje mislim, da je Raspudić mogao napraviti fantastičnu karijeru kao maneken za donje rublje, šteta što je ljubav pobijedila. Odabrao je politiku iu njoj je snažno prisutan zato jer je uz njega Marija.
O Mariji. Političari nemaju spol, svi žele isto, moć i lovu. Kad žena dragovoljno uđe u kupleraj, nakon krvave borbe pa onda izađe iz kupleraja jer želi postati djevica, to sigurno nije “ženica” koju časni muževi trebaju žaliti ili štititi.
Dapače, jednoga dana kad gospođa ostvari sve svoje snove, jer je “intelektualka” i “doktorica filozofije” i “govori strane jezika” s nostalgijom ćemo se sjetiti Plenkovića.
Zato, vitezovi moji, sve ste u pravu kad pišete o Miletiću, on je davno pročitana priča, ali o budućoj kraljici Hrvata pojma nemate.
Znam, reći ćete, iz mene vrišti tipična ženska ljubav. Laž. Nikad pa niti onda ne bih za isti stol sjela s nekim poput Miletića i ekipe ma kakve mi rajske dveri otvarale. Nisam jedina. Malo je poštenih žena koje bi tako nešto učinile.
Ipak, mi obične žene, mi žene koje imamo principe koji nisu na cijeni ne možemo a da joj ne skinemo kapu. Skužila je osnovno pravilo kako uspjeti kad si sitan i žensko. Treba samo postati muškarac odjeven u haljinicu, ljupko zboriti, mahati “principima” i maskom krhke žene kritikovati lice vulgarnog političara kome “nešto visi”.
Sretno, Marija!