Dragi ljudi, hvala vam što ste došli u moj kraj. Podijelila bih svoju priču s vama. Neću vam uzimati vrijeme, ali bih rado da čujete mene.
Ja sam rođena u vrijeme slobode, ali često misli moje ponosi tim predcima me vode. Tako me naučila mama, tako me poučio moj tata. To valjda traje od pravila davnog obiteljskog zanata.
Uvijek koračam uzdignute glave cestom od Kuljana pa do Kozibroda. Prolazim Divušom, Golubovcem, Unčanima, Zastanem i duboko udahnem u Strugi Banskoj i nastavim do Zamlače. Osjetim gene u venama i snagu prošlosti svoga pounjskog kraja.
U rukama držim čvrsto povijesni spomenar, ispisan na Zrinskom kamenu, tom vječnom hrvatskom znamenu. Prošlo je mnogo ljeta. Neki moji vršnjaci možda bi rekli, pa bilo je to jako davno, (1:30) jer mi smo zaista mladi.
Mi smo Z generacija. Vesela djeca, videoigrica, mobitela i tableta.Točno, ali zapravo ne.
Dragi moji ljudi, a posebno ti, moji vršnjaci, pođi sa mnom u tišini ovom cestom i pokloni se. Ispričat ću ti da sve ovo što imamo (1:58) baš toj hrabroj policijskoj ekipi iz 1991. dugujemo.
Neki su bili mladi, baš kao i mi sada. Oni su došli iz Zagreba i njegove okolice i umjesto da prve poljupce razmjenjuju s curamaoni su neustrašivo u rat krenuli i kao hrvatski vitezovi za obranu Pounja svoj život su domovini podarili. I dok prolaziš ovom cestom, sjeti se njih i izgovori njihova imena.
Željko, Davor, Branko, Ivica, Žarko, Mladen, Zoran, Goran, Marjan, Drago, Šefik, Ivan. Po prvi puta su došli u Pounje i ostali u korijenu za uvijek. Nisu imali prilike okupati se bezbrižno u čarobnoj našoj rijeci Uni.
Nisu imali prilike pojesti mladi kukuruz šećerac kao što ga ja s slasno, s braćom i jedan sada. Nisu imali prilike, zato zapjevaj za njih uvijek refren iz pjesme Heroji ulice. A onda dok hodaš ovom cestom, sjeti se i hrvatskih junaka iz Pounja.
Izgovori dva put Mile. To ime je očigledno znakovito, jer točno govorimo o Pušiću i Blaževiću. Za nas velikim herojima iz ovog kraja.
I osjeti kako se opet budi, raste i miriše zid našeg djeda Čađe, kojega nema više. Koji je život svoj za nas sa svim svojim vitezovima dao.Tako da mene, zahvaljujući njemu, zapravo danas ima.
Jer bi ovaj Pounjski narod nestao u živom štitu od neprijateljske vatre tiranina. Teški su to miris i pejzaži, tugom i krvlju mučno dočekani. Pamtite li to, moji hrvatski narode? I neka grme naši gromovi, i nek bude i oluje, hodati ću cestom ovom želim da se zavijek čuje. To su vječni heroji ulice, heroji slavne Pounjske ceste. I neka više nitko ni napuknutu trsku nikada ne slomi.
I neka više nitko žeravicu što pod lugom jedva tinja ne pogazi. I dajte, pokupite ispalo zrno žita pokraj puta, udahnite miris cvijeća, živite za ljudsku radost, živite za cvrkut vrapca i miris vlat i trave. I sjetite se njih, dajte si vremena, recite im hvala, to su naši Pounjski vitezovi.
E da, zaboravih, okupajte se uni, kažu da ona sve rane vida. Idem baš ja sad sa svojim ekipom, šaljem selfie s svima.