Piše: Kazimir Mikašek-Kazo za Suvereno.hr
Zbog mentalne higijene, zbog svjetonazora i ideologije, svi oni s desnog spektra koji podupiru Milanovića zapravo su potencijalni rušitelji vladajuće većine, a u ovom konkretnom slučaju Penava ruši tu vlastitu vladajuću većinu, dok za istu rabotu optužuje Maria Radića. Uvlačenje Plenkovića u ovaj bratoubilački rat račun je bez krčmara, jer stabilnost Vlade i Hrvatske je primarna i neupitna, što i jest glavna dužnost i obveza poglavara države. Postoji li uopće šansa da dvije zaraćene frakcije radi stabilnosti Hrvatske sjednu za stol i ohlade glave?
Možda je ovo doista sudbonosno pitanje opstanka DP-a, „biti ili ne biti“, ili još bolje rečeno pitanje opstanka desnice u Hrvatskoj koja je u zadnjih nekoliko godina upravo kroz Domovinski pokret na čelu s Miroslavom Škorom pokazala svoj pravi potencijal. Danas je potpuno nevažno je li Škoro „izmišljen“ da stvarno bude predsjednik Republike Hrvatske, ili je iza toga stajao projekt duboke države s ciljem dovođenja rusofila Milanovića na Pantovčak? Vjerujem da su u Škorinom timu, oni koji su ga financirali i osigurali mu medijsku potporu, duboko vjerovali da će DP imati svog predsjednika države, što bi ih dodatno silno politički ojačalo, pa bi konačno na desnom političkom spektru imali jednu respektabilnu desnu parlamentarnu stranku kao relevantan odgovor na bipolarnu klackalicu između HDZ-a i SDP-a, koja kao perpetuum mobile već nekoliko desetljeća odlučuje o sudbini Hrvatske.
Kroz cijelu povijest mlade nam države, kao crvena nit provlači se tendencija uništavanja svake ideje o stvaranju jedne jake i stabilne desne političke stranke. Dakle od HOS-a kao simbola i brenda HSP-a koji se od respektabilne stranke raspao na nekoliko fragmenata, preko neuspjelog projekta Saveza za Hrvatsku, Hrasta, Hrvatskih suverenista i još sijaset desnih strančica, vidljiv je rukopis duboke države u uspješnom razbijanju desnih stranaka s konzervativnim i domoljubnim političkim idejama, kao korektivu moćnim strankama kao što su HDZ i SDP.
Nakon neuspjelog Škorinog pohoda na Pantovčak, Domovinskom pokretu ostao je zalog od 450 000 glasova, dakle zalog kakav još nitko na desnom političkom spektru nije do sada ostvario. Bio je to zdrav temelj za stvaranje jake stranke desnice u Hrvatskoj, a da se to ne bi dogodilo duboka država se pobrinula ukloniti Škoru iz DP-a kao simbol te cijele uspješne političke priče i naravno u tome su uspjeli. Ako im je Škoro poslužio za rušenje Kolinde Grabar Kitarović i dovođenje Zorana Milanovića na Pantovčak, što je uspješno realizirano, Škoro i jaki Domovinski pokret više im nisu trebali. Dapače postali su im velika opasnost koja je prijetila narušiti sklad političke bipolarne klackalice, ili tzv. dogovorne politike usred proklamirane „tržišne“ demokracije i parlamentarizma. Ta dogovorna politika svoje čvrste temelji ima u fatalnoj privatizaciji i pretvorbi u kojoj su se na kvazi pomirbi, akumulirale milijarde nečega s čime se danas kroje politike u Hrvatskoj.
Do sada neobjašnjivim odlaskom Škore iz Domovinskog pokreta stranka se praktički prepolovila na valu silnog razočarenja biračkog tijela i prvi cilj je postignut. Oni koji su sanjali 35 mandata Domovinskog pokreta morali su se zadovoljiti sa 16, 12, ili 10. No, čini se da je dubokoj državi i to previše, osobito zbog toga što je DP nakon zadnjih parlamentarnih izbora postao nezaobilazan u sastavljanju saborske većine u čemu je nastradao Milorad Pupovac i SDSS, bez obzira što su u dva Plenkovićeva uspješna mandata bili lojalan koalicijski partner i HDZ-u i državi. Općenito mislim da rast DP-a na animozitetu prema srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj dugoročno nije pametan i čvrst temelj za opstanak jedne političke stranke.
Danas smo svjedoci dodatnog urušavanja DP-a u režiji duboke države, koja u pravilu unutar desnih stranaka ili pokreta ima svog Judu. Bez veleizdaje iznutra proces dekonsolidacije stranke bio bi nemoguć. U koga uprijeti prstom? U Radića, ili u Penavu? U koga uprijeti prstom ako ne u onoga koji je bezbroj puta od ozbiljnih analitičara označen kao Milanovićev čovjek? A Milanović je deklarirani rušitelj Plenkovića ,HDZ-a, a samim time i vladajuće većine s DP-om!!! Jeste li primijetili da je Penava aktualni predsjednik DP na odlasku, ikada kritizirao aktualnog predsjednika Milanovića na odlasku, kao kršitelja Ustava RH, kao političara sa sasvim suprotnim svjetonazorskim stajalištima, kao ljevičara, kao ateistu, kao brutalnog uličnog mangupa i konačno otvorenog rusofila? Čini se da Penavi Milanović služi za notorno reketarenje HDZ-a po formuli „podržat ću HDZ-ovog predsjedničkog kandidata Primorca“ u zamjenu za gradonačelničku poziciju u Vukovaru!? Na tim spinovima pojavljuju se teze polupismenih trolova i plaćenika da je Penava u „dilu“ s Plenkovićem, pa ispada da je Penavina podrška Primorcu, a ne Milanoviću presudna. To je katastrofalno loša procjena, jer Penavina riječ danas nema ni jedan gram težine od one Škorine riječi kada je u drugom krugu predsjedničkih izbora 2019. savjetovao biračima DP-a da zaokruže broj 3, što je bila direktna potpora Milanoviću.
Zbog mentalne higijene, zbog svjetonazora i ideologije, svi oni s desnog spektra koji podupiru Milanovića zapravo su rušitelji vladajuće većine, a u ovom konkretnom slučaju Penava ruši tu vlastitu vladajuću većinu, dok za istu rabotu optužuje Maria Radića. Uvlačenje Plenkovića u ovaj bratoubilački rat račun je bez krčmara, jer stabilnost Vlade i Hrvatske je primarna i neupitna, što i jest glavna dužnost i obveza poglavara države. Postoji li uopće šansa da dvije zaraćene frakcije radi stabilnosti Hrvatske sjednu za stol i ohlade glave?
Na pitanje Radić ili Penava ne bi trebalo biti dvojbe? Mario Radić je jedan racionalan političar, nadasve uspješan gospodarstvenik i menadžer kakvi su Hrvatskoj u politici potrebni. Lamentiranje s ratnim zaslugama i mučeništvom u srpskim kazamatima, pabirčenje na žrtvi Vukovara sa strane Penave i Mlinarića doista je gadljivo. Svaka čast svakoj žrtvi za Hrvatsku, no kako se pokazalo u više primjera, te osobine i iskustva ne stvaraju od čovjeka uspješnog, poštenog i modernog političara. Nepomirljiva stajališta u ovom brutalnom političkom okršaju, najvjerojatnije će u svom epilogu dovesti do raspada DP-a na dvije stranke. Kako kaže matematika danas, ni jedna stranka neće imati dovoljno izvornih mandata za nastavak stabilnosti vladajuće većine, pa će i jedni i drugi biti prisiljeni podržavati Andreja Plenkovića. U suprotnom, u igru će vratiti vječnog Milorada Pupovca koji bi mogao postati „moćniji“ no ikada. Ako se to dogodi Penava će ponovo imati svoju pljuvačnicu koju je ponovo sam stvorio i bez koje ne zna politički funkcionirati i preživjeti.
