Bivša novinarka i tv reporteka Mirjana Hrga na svom profilu društvene mreže napisala je svoje viđenje hrvatskog društva u kojem i nakon 13 godina odsutnosti s tv ekrana i novinarskog posla nije uspjela pronaći svoj mir. Na objavu ju je potaknuo susret sa nepoznatim muškarcem s kojim je u razgovoru doživjela neugodnosti jer ju je isti usporedio sa osuđenim ratnim zločincem i zamjerao zbog stava o JNA. Istaknula je da u 2024. godini i dalje živimo u Hrvatskoj kojom upravljaju oni koji je nikada neće prihvatiti. To su oni pojedinci i sljedbenici koji žale za nekim bivšim vremenima u kojem su uživali privilegije sustava koji pripada po mnogim relevantnim povjesničarima mračnoj povijesti hrvatskog naroda, a samo deklariranje Hrvatom kod njih predstavlja problem.
“Trebalo bi mišljenje čuvati za sebe. Ne na štetu različitog od mene. Podmuklost bi bila neoprostiva, jer ako si čovjek, ne varaj čovjeka za stolom… Zašto bi bilo najkomfornije šutjeti? 2024. godina je u Hrvatskoj. U međuvremenu, prije 13 godina svojevoljno sam ostavila sve (u medijskom, utjecajnom smislu) u Hrvatskoj i sklonila “im” se s puta. Za malo mira…”, započela je u objavi. “Danas shvaćam da ni to nije bilo dovoljno. Brine me ta spoznaja, jer jedan životni vijek ne traje neograničeno. “A unatoč dugih 13 godina, nisam uspjela do kraja postići taj željeni mir u ‘neselektivnim’ susretima”, napisala je.
Pa ni u najbližem okruženju…Nažalost. Iako nisam pokvarena osoba. Duboko to vjerujem. Namjere su mi iskrene”, napisala je u nastavku. “Nisam glupa, shvaćam da su neki željeli Hrvatsku (nisu Ustaše), neki eto – prihvatili Hrvatsku, a neki je nikada neće prihvatiti (‘korisnici Titovog sistema i privilegija’ i njihova djeca). Ti zadnji su problem. I 2024. Ne osuđujem ih do kraja. Čisto ljudski, bilo im je komotnije u neka bivša vremena. Razumijem. Tata im je bio faca. Diša, funkcioner, Udbaš, Titov slijepi sljedbenik…što god”, stoji u objavi. “Njima Hrvatska nije dobrodošla. Većina se danas osjeća nekomforno, jer nema ‘službene sigurnosti” partije”, piše u nastavku.
“Ima neformalne…Jake. Ali oni žele još više. Kao nekada. Danas ili moraš raditi da uspiješ ili si se morao na vrijeme ukrcati u vlak podobnih. Barem ‘par tvojih’ da te čuvaju… U tom vlaku podobnih od 1991-2024. najviše je “njihovih”, bivših komunista ili djece uvjerenih sljedbenika sustava”, kazala je. “Najviše je sljedbenika sustava kojeg se Hrvatska formalno odrekla. Kažu – nastradali su Srbi, nastradali su “ostali”. Uglavnom – nastradali su Nehrvati po nacionalnosti. Je li nekima od njih uistinu bilo teško? Je. Sigurno. Je li i danas nekima izazovno? Je, jer u nekim društvima samo prezime zvuči kao poziv za raspravu u licemjernom društvu neiskreno postavljenom”, s puno nereda i neraščišćenog smeća…
Ali ono o čemu nitko ne priča 2024. su oni koji čine većinu. Hrvati. Koji se po nacionalnosti oduvijek izjašnjavaju Hrvatima, a po vjeroispovijesti Katolicima. Kakva drskost… Zašto je to nekima koji su i danas u sustavu, a bivši su funkcioneri ili njihova djeca ili samo zaljubljenici bivšeg sustava – problem? Oni meni s drugačijom obiteljskom prošlošću nisu smetnja. Štoviše. Međutim, 2024. neki dan, sretnem u društvu čovjeka kojeg ne poznajem. Veselim mu se. Evidentno nervozan, ali u biti simpatičan. Hrvatski državljanin. Živi u Zagrebu. Obrazovan. Krećemo se djelomično u sličnom krugu. Njemu je tata Osman. Moj je Jozo“, napisala je.
“Sve jasno u startu, ali civiliziranim ljudima to ne bi trebala biti prepreka. Nakon ugodnih pet minuta, čovjek me usporedi s Kordićem (dakle, ja sam “presuđeni ratni zločinac”) samo zato sto sam rekla da bih u svom životu sve ponovila isto. Zamjera mi što u vrijeme rata nisam zazivala hortikulturu nego sam kao urednik – voditelj objašnjavala da ta ‘naša’ zajednička obrambena sila – JNA – s paravojnim formacijama kolje (ispričavam se na izrazu) po Hrvatskoj i BiH. Traži me valjda da to zaboravim i pustim prednost njegovom ‘pacifizmu’ iznuđenom obiteljskim okolnostima koje nisu i moje… Slušam kako sam ‘Dario Kordić‘ i ne uspijevam mu objasniti”, kazala je.
“Ne uspijevam objasniti kako se isto onako kao njegov otac 90-tih, moj otac osjećao 50 godina svog života: od rođenja 1941. do 1991. Ni danas intimno nije sretan onako kako to zaslužuje… Izbijali su mu bubrege na jugoslavensko-mađarskoj granici, pokušavajući se riješiti “nacionaliste/šoviniste”, podmetnuvši mu “Maticu Hrvatsku” pod sjedište auta, optužujući ga za aktivnosti s kojima nije imao veze… Je li želio Hrvatsku – je. Je li išta radio – nije. Samo ju je čekao. Kakav krimen! Tko mu je podmetnuo? Njegov prijatelj s KBC Rebro. UDBA-š. Bila nam je puna kuća takvih “prijatelja”… Moj tata je trpio, ali zašto 2024. i u jednom momentu ja koja također ne bih mrava zgazila, a živim u samostalnoj Hrvatskoj, trebam biti npr. žrtva očaja ljudi koji inzistiraju samo na ‘svom krugu'”, pita se Mirjana Hrga.
“A svi drugačije obiteljske povijesti su “nepouzdani”, opasni”, rekla je bivša novinarka. “Kao i što koriste njihov omiljen izraz – zaostali. Da, to je Hrvatska i danas. 2024. Za mene zauvijek i pod svim okolnostima ipak obožavana. Ali i dalje, nevjerojatno izazovna. Ponekad se ne osjećam dobro kao Hrvat u Hrvatskoj. I dalje sa svime upravljaju oni koji su mom starom izbijali bubrege zbog iste te Hrvatske. Mi smo za njih Ustaše. Oni nisu UDBA-ši. I tu priča na žalost staje. Kao odlični inkubator za opasne političke platforme. Ultra-desnica jača u Europi? Čemu se čudite? Veliki udio je vaš. Ja u tome ne bih sudjelovala pa ni da mi je i 100 puta stari bio npr. direktor moćnog jugoslavenskog predstavništva u Moskvi. To je gotovo. Nadam se – zauvijek gotovo”, zaključila je Hrga.