U vremenu u kojem se svaka ozbiljnija društvena tema gotovo refleksno prelama kroz prizmu aktivizma, postavlja se niz pitanja koja se rijetko ili gotovo nikada ne tematiziraju u javnosti. Aktivisti, bilo ekološki, bilo politički, često se predstavljaju kao glas naroda, kao oni koji podižu pitanja koja prosječan građanin zbog obaveza i životnih okolnosti jednostavno nema vremena ili mogućnosti otvarati. Međutim, iza kulisa ostaje neodgovoreno jedno ključno, zdravorazumsko pitanje: kako si ti ljudi zapravo mogu priuštiti taj luksuz neprekidnog angažmana?
Naime, dok običan čovjek svakodnevno mora razmišljati o režijama, kreditu, stanarini, vrtiću, registraciji automobila i osnovnom održavanju obitelji, mnogi profesionalni aktivisti mjesecima ili čak godinama provode vrijeme na terenu, na prosvjedima, flotilama, međunarodnim konferencijama i „radionicama“, potpuno odsutni s posla – a da se pritom rijetko čuje priča o njihovoj egzistencijalnoj podlozi. Jer, da bi se neprekidno putovalo, održavalo plovila, nabavljalo gorivo, ili jednostavno živjelo bez redovitog posla, potrebna su i značajna sredstva.
Ovdje dolazimo do onog dijela koji se u javnosti uglavnom prešućuje. Brojne nevladine organizacije i aktivističke platforme financiraju moćni međunarodni fondovi i zaklade, često povezani s filantropima poput Georgea Sorosa. Upravo takvi izvori omogućuju da se aktivizam pretvori u zanimanje, a aktivisti u profesionalce čiji životni ritam ne diktira tržište rada, nego agenda njihovih financijera. To ne znači nužno da je svaka akcija unaprijed instruirana ili dirigirano financirana, ali realnost jest da bez tih novčanih injekcija „aktivizam kao stil života“ jednostavno ne bi bio moguć.
I tu dolazimo do ključne dileme koju postavlja i dr. Ivica Granić , dok većina građana svoju svakodnevnicu provodi balansirajući između obaveza i egzistencijalnih briga, određene skupine ljudi mogu neograničeno „aktivirati“ i politički djelovati, oslobođene svih onih životnih ograničenja koja prosječnog čovjeka vežu za realnost. Upravo ta asimetrija stvara osjećaj nepravednosti i nelogičnosti u društvu, ali i otvara važna pitanja o transparentnosti i stvarnim motivima političkog aktivizma.
Dr. Granić piše, Sneek Peek mi je dao ideju za pitanje o kojem često razmišljam. Naime, oduvijek sam se pitao, kad su aktivisti i kad je politički aktivizam općenito u pitanju, poput recimo sada ove Gretine selfie flotile, jedno obično građansko pitanje. Ili zdravorazumsko, možda. Naime, kako je moguće da ti ljudi toliko budu odsutni s posla? Recimo, u ovoj flotili nalazi se nekoliko stotina ljudi, i to već duži period. Koliko mi je poznato, ako se nekoliko dana neopravdano ne pojaviš na poslu dobiješ otkaz. Dakle, pitanje je kako oni mogu gurati taj svoj politički aktivizam mjesecima, godinama, a ja recimo ne bih mogao, jer moram raditi, to jest mogao bih ali bih propao za pet dana.
Netko treba platiti režije, netko stanarinu, netko mora platiti dječji vrtić, moraš registrirati auto i platiti osiguranje. Tko to sve plaća ako su oni konstantno na aktivističkim turama. Ili recimo sada, ovdje oko flotile, tko čisti i održava brodove, tko plaća gorivo za brodove, poznato je kako je održavanje plovila užasno skupo.
Prije nego je postao gradonačelnik grada Zagreba Tomislav Tomašević je, prema biografiji koju je javno objavio, turistički obišao više desetina država, navodno čak 43 države, a da nije imao radnog staža prije nego je postao gradonačelnik. Molio bih prosvjetljenje po ovom pitanju.