U hrvatskom medijskom prostoru rijetko se dogodi trenutak u kojem novinarstvo istodobno zabavlja, provocira i razotkriva vlastite granice, ali kad se to dogodi, boli. I baš zato vrijedi gledati. Ova priča nije ni o jednoj televiziji, ni o jednoj voditeljici, nego o iluziji neovisnosti, o žaru koji lako sklizne u pristranost i o tome kako se novinarska strast, kad ostane bez samokritike, pretvara u ogledni primjer problema koji godinama guramo pod tepih, piše bivša poznata novinarka Mirjana Hrga Ovo će boljeti, jer govori o svima nama koji medije gledamo uvjereni da slušamo “čistu istinu”, a rijetko se pitamo tko je priča, iz kojih cipela govori i koga uopće želi čuti. Donosimo cijelu objavu Mirjane Hrge na Facebooku.
Zagrebačka, zimska jutra uvijek provodim uz N1 televiziju.
Uključim ih kao zvučnu kulisu. Radio.
Jednostavan je razlog.
Što ja mislim – to znam, ali kako razmišljaju oni koji ne misle kao ja – to me zanima.
Ne zato što sam voajer, nego zato da imam cjelovitu sliku društva u kojem živim. Ako treba da i korigiram svoj stav u pitanjima u kojima nisam u pravu.
Međutim, ovih dana ta mi televizija nudi najbolji zabavni program i to isključivo u terminu mlade, lijepe, inteligentne i strastvene zaposlenice Nine Kljenak.
Žar kojim ovih dana vodi intervjue, iskrena iznerviranost sugovornicima, njezini udisaji, izdisaji, zamišljenost, dugi monolozi kojima ulazi u pitanja, borbenost…podsjeća me na najsjajnije epizode novinarstva u kojima novinar nije bio ovo što je većina klinaca danas nego ljudi sa stavom.
Slagali se s njima ili ne.
Pošteno.
Ali ovdje želim podcrtati jedan ozbiljan problem: definiranje neovisnog novinarstva.
Voditeljica/urednica strašno simpatično i iznervirano reagira ako se nju i njezinu televiziju nazove lijevo orijentiranom.
Prekjučer se zbog toga zakačila s gostom Krešimirom Macanom. Ona stvarno vjeruje da se bori za istinu koja je samo jedna i da radi neovisno novinarstvo. Slatka je.
Jučer ponovno mini spektakl sa Zlatkom Hasanbegovićem. Nije mu dala disati u pokušaju da mu objasni koliko je opasna ta najezda ustaša i fašista u Hrvatskoj.
Predahne jedino kad joj dođu fini, mirni, kulturni istomišljenici. Naprimjer iz “Možemo” ili jutros gost Hrvoje Klasić.
U dahu se slože, dok okom trepneš. Štoviše, pomaže mu da ne izgubi misao, pojača svoje tvrdnju kako su mrkli desničari, pobornici fašista koji su pobili tisuće uime tadašnje želje neovisne države ponovno zajašili val fašizma koji će progutati “narodne neprijatelje” odnosno, normalni i liberalni dio naroda Republike Hrvatske.
Ne koristi priliku u tom žaru suglasja kao neovisni novinar ipak postaviti neovisnom povjesničaru naprimjer jedno od pitanja koje je u korijenu svih ovih podjela u društvu:
Koje je vaše mišljenje o procjenama povjesničara o poratnim likvidacijama i političkim progonima režima antifašiste Josipa Broza Tita i njegovih sljedbenika:
• poratne likvidacije i represija (1944–1946): najčešće se spominje deseci tisuća, a u nekim procjenama preko 100.000 ljudi (ne samo “politički neistomišljenici”, nego i ratni zarobljenici, pripadnici poraženih formacija i civili).
• kasnije politički progon (1946–1980 nakon Informbiroa 1948. ) : tisuće su završile u zatvorima.
Zvuči grubo. Tisuće su ljudi stradale. Ubijene, uništen im je život ili stvorena neizlječiva frustracija.
Treba li onda uz ZDS zabraniti i simbole takvog jugoslavenskog antifašizma? Ili pustimo punu slobodu i jednima i drugima i prihvatimo sve dionice povijesti koje su nas izgradile ovakvima kakvi jesmo.
Međutim, inteligentna Nina ne postavlja takva pitanja jer u cipele drugog dijela svoje publike ona ne želi ući.
Zato mi je zabavno kad se silno i otvoreno iznervira na sam spomen da je lijevo orijentirana (u hrvatskom iskrivljenom poimanju ljevice)
Nema mjesta ljutnji.
OK je navijati za Tomaševića i njemu slične.
Samo je važno iskreno se legitimirati.
Da se onda zna i tko priča.
Živimo u demokraciji.