Sukob stranke Možemo! s Vladom i Markom Perkovićem Thompsonom mnogo je više od spora oko glazbe, on otkriva duboku napetost prema samoj ideji hrvatskog domoljublja, a upravo to analizira pukovnik hrvatske vojske u mirovini Rober Čulina. Dok se Možemo! predstavlja kao progresivan i moderan pokret, njegova politika i simbolički izbori pokazuju trajnu nelagodu prema jeziku, povijesti i obrani države. Potpisivanje Deklaracije o zajedničkom jeziku, odbacivanje vojnog roka i relativizacija značenja Domovinskog rata samo su najvidljiviji primjeri strategije koja, svjesno ili nesvjesno, potkopava temelje nacionalnog identiteta i državnosti, razrađuje misao i činjenice Čulina. U ovom kontekstu sukob s Thompsonom nije slučajan incident, nego simptom šireg ideološkog otpora prema simbolima domoljublja i obrane koji čine suštinu hrvatske zajednice, a sve je objavio na društvenoj mreži.
Sukob stranke Možemo! s Vladom i Markom Perkovićem Thompsonom ne treba tumačiti kao spor oko glazbe, nego kao simptom dubljeg otpora prema samoj ideji hrvatskog domoljublja, onoj ideji koja je državu uopće učinila mogućom. Možemo! se voli prikazivati kao progresivan i moderan pokret, ali ispod te maske otkriva se trajna nelagoda prema jeziku, povijesti i obrani.
To se najjasnije vidi u tome da su neki od najistaknutijih aktera povezani s potpisivanjem Deklaracije o zajedničkom jeziku, dokumenta koji hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski tretira kao jednu policentričnu jezičnu stvarnost, a među potpisnicima su, primjerice, publicistica i političarka Sandra Benčić, filozof i aktivist Srećko Horvat te književnik i novinar Boris Dežulović, ali i lingvistica Snježana Kordić, što je u hrvatskom kontekstu simbolički potez koji relativizira samostalnost hrvatskog jezika kao političke i identitetske činjenice.
To nije apstraktna rasprava u trenutku kada mnoge države na kontinentu ponovno preispituju svoju spremnost na obranu i kad se svaki ozbiljan politički establišment suočava s pitanjem jačanja kapaciteta i nabave oružja, Možemo! zauzima takve pozicije koje tretiraju vojsku kao nelagodnu instituciju, odbacuje ponovno uvođenje obveznog vojnog roka i dovodi u pitanje nužnost obrane kao temeljne dužnosti suverene države. U takvom okviru Domovinski rat se formalno spominje, ali se sustavno prazni od značenja, svodeći ga na epizodu u kojoj su “svi činili pogreške”, čime se briše jasna razlika između obrane i agresije.
Negdje se ne radi samo o ideološkom stavu, nego o svjesnom odabiru narativa koji potkopava nacionalnu lojalnost, dok se simboli kontinuiteta naroda, obrane i državnosti koje Thompson simbolizira u svojoj popularnoj i političkoj ulozi, tretiraju kao problem koji se treba marginalizirati. To nije borba za pluralizam nego pokušaj da se domoljublje prikaže kao neprihvatljivo, ponekad opasno ili “nazadno”, dok se vlastiti postnacionalni projekt predstavlja kao neutralan i viši.
Pitanje je onda jednostavno, ako odbacuješ jezik kao političku činjenicu, rat kao temelj državnosti, vojsku kao nužnost i tradiciju kao vrijednost, što ti uopće ostaje od te države osim prazne administrativne forme? U tom smislu trenutačni sukob nije izolirani incident nego razotkrivanje dubinske nelagode prema domoljublju, jer Možemo! ne želi Hrvatsku kao nacionalnu zajednicu sposobnu za obranu i samopoštovanje, nego kao ideološki neutralan prostor u kojem se sve može preispitivati osim vlastite nelagode prema domoljublju, dok se rog, unatoč svim naporima, sve teže skriva pod svijećom.