Potresno svjedočenje Zlatka Pankovića, vukovarskog branitelja i bivšeg logoraša, o dvorani SPENS nikoga neće ostaviti ravnodušnim i potvrđuje zašto je Tony Cetinski odbio u njoj nastupiti. Transkript cijelog obraćanja hrvatskim građanima prenosimo u cijelosti:
“Poštovane Hrvatice i Hrvati u zemlji i inozemstvu, drage hrvatske braniteljice i branitelji, dragi suborci iz srpskih koncentracijskih logora, sve vas ovim putem lijepo pozdravljam, kao i sve ljude dobre volje koji žele čuti glas istine.
Ja sam Zlatko Panković, vukovarski branitelj koji je sudjelovao u obrani grada Vukovara od prvog do posljednjeg dana, a nakon okupacije Vukovara u studenom 1991. godine od strane srpsko-četničkog agresora odveden sam u srpske koncentracijske logore u kojima sam proveo ukupno devet mjeseci.
Kao što znate, mi smo ovih dana uputili apel hrvatskim glazbenicima i sportašima da ne nastupaju u prostorima gdje su se nalazili logori i gdje je bilo stradanje hrvatskog naroda. Jedan od tih prostora je dvorana SPENS, kao i mnogi drugi logori u kojima sam ja bio i u kojima sam svjedočio.
Naime, ja sam u dvoranu SPENS doveden zajedno sa svojim prijateljima, suborcima i braniteljima. U njoj smo bili vezani žicom na prostoru galerije dvorane, a zatim odvođeni na ispitivanja u prostorije koje su služile kao svlačionice, uredski prostori ili prostori za držanje rekvizita. Tamo smo mučeni, zlostavljani, ponižavani i tučeni na načine za koje sam ja, kao šesnaestogodišnjak, mislio da više nisu mogući na kraju 20. stoljeća.
Ali, nažalost, dogodili su se.
To nije jedini logor kroz koji sam prošao i o kojem svjedočim. Nakon toga odveden sam u Novi Sad, u policijsku postaju, gdje sam ispitivan strujom i gdje se od mene pokušalo iznuditi priznanje da sam sudjelovao u ubojstvu četrdesetero srpske djece. Tu je laž objavila Televizija Beograd 20. studenoga u svom udarnom dnevniku i od mene se pokušalo iznuditi priznanje da sam ja bio taj koji je to napravio.
Ispitivač koji me ispitivao mučio me dva dana – strujom i raznim drugim načinima. Ovim putem poštedio bih vas svega onoga što sam prošao jer mi je doista teško govoriti o tome.
Drugog dana ispitivanja, negdje oko 16 sati, došao je tehničar u bijeloj kuti, zavrnuo mi rukav i u venu mi ubrizgao tri injekcije s nepoznatom tekućinom, nakon čega sam izgubio svijest i više se ničega ne sjećam.
Probudio sam se u ćeliji, negdje oko tri sata ujutro, u podrumu te zgrade i ne sjećam se što se u međuvremenu sa mnom događalo.
To je samo jedan od primjera onoga što sam prošao tijekom tih devet mjeseci.
Ovih dana mnogi me pitaju zašto o tome progovaram tek sada, zašto o SPENS-u pričam sada, a ne prije. Naime, ja o SPENS-u i o svim logorima kroz koje sam prošao govorim već punih 35 godina. Nažalost, neki čuju, neki žele čuti, a neki ne žele čuti. Na to ne mogu utjecati niti mogu ući u svijest ljudi koji tvrde da to nije istina.
Jednostavno, to su činjenice i ja iznosim samo činjenice i iza toga stojim.
Srbi tvrde da to nisu bili nikakvi koncentracijski logori. Već 35 godina uvjeravaju sve oko sebe da su to bili prihvatni centri, sabirni centri ili centri za prihvat zarobljenika i slično.
Gospodo draga, to nisu bili nikakvi prihvatni centri. To su bili koncentracijski logori u kojima su ljudi mučeni, zlostavljani, u kojima su žene silovane i u kojima su počinjeni strahoviti zločini nad ljudima.
I za Ovčaru i Velepromet također tvrde da su to bili tranzitni centri, a svi jako dobro znamo što se tamo dogodilo i kakvi su zločini počinjeni. Mislim da o tome doista nema potrebe govoriti. Onaj tko želi znati – zna, a drugi ionako nemaju namjeru u to vjerovati.
Zašto Srbija ne priznaje postojanje logora?
Vrlo jednostavno – zato što bi u tom slučaju priznala činjenicu da će jednoga dana morati logorašima i Republici Hrvatskoj isplatiti ratnu odštetu i odštetu za boravak u koncentracijskim logorima.
Međutim, još uvijek ima živih svjedoka koji mogu svjedočiti o tome. To je naša obveza prema našim mrtvima, prema našim suborcima i prijateljima koji više nisu među nama.
Ovih dana puno se govori o filmu Sladba i o tome koliko je medijski popraćen. Međutim, postoji i film 260 dana koji govori o istinitom događaju i patnji hrvatskog naroda u jednom naselju u blizini Vukovara. Pogledajte taj film.
Mi nikome ništa ne želimo zabraniti niti želimo na takav način razgovarati. Mi samo molimo i apeliramo na hrvatske izvođače, hrvatske sportaše i sve ljude dobre volje: nemojte nastupati u tim prostorima, u prostorima stradanja hrvatskog naroda.
Ovih dana zovu me i građani Novog Sada koji su u nevjerici. Kažu da su tih dana vidjeli da se oko te dvorane nešto događa. Međutim, u Novom Sadu, kao i u cijeloj Srbiji, tada su vršene prisilne mobilizacije muškaraca i odvođenja na ratište. Mnogi su izbjegavali kretanje, pogotovo noću.
Ljudi kažu da su vidjeli da je oko dvorane bilo puno četnika, dobrovoljaca i uniformiranih osoba, ali nisu znali što se događa. Mislili su da se u dvoranu dovode muškarci koji su mobilizirani i koje potom odvode na ratište u Republiku Hrvatsku.
Naravno, nisu prilazili dvorani – svi su je izbjegavali. Ali mi koji smo bili u toj dvorani jako dobro znamo što se u njoj događalo.
Pozdravljam glazbenika Tonija Cetinskog i njegovu odluku da ne nastupa u toj dvorani. Znam da mu je izuzetno teško i ovim putem mu dajem punu podršku, kao glazbeniku i kao čovjeku.
Prijetnje koje dobiva nisu ništa novo. Ja kroz takve prijetnje prolazim već 35 godina kao svjedok ovih događaja i kao svjedok u sudskim procesima koji se vode protiv čuvara i zapovjednika logora u Srbiji.
Poruka i apel svim hrvatskim sportašima i glazbenicima i dalje stoji: nemojte nastupati u toj dvorani. Poštujte mjesto gdje je stradao hrvatski narod.
Molim vas to kao čovjek.
Ako ne znate što se dogodilo – pitajte. Mi ćemo vam reći.
Ako već morate nastupati, postoje mnoge druge lokacije gdje to možete učiniti. Nemojte to činiti u tim prostorima i u tim dvoranama.
Također vas pozivam da pročitate Deklaraciju o Domovinskom ratu, članak 7., koji sve obvezuje na poštovanje Domovinskog rata, poštovanje žrtava i pijeteta prema tim žrtvama.
U miru pročitajte tu deklaraciju. Hrvatski sabor ju je donio s razlogom.
Zahvaljujem ovim putem svim udrugama iz Domovinskog rata, svim rodoljubima i domoljubima, svim pojedincima i svima onima koji su mi ovih dana dali podršku, koji me zovu i šalju poruke te traže da ustrajem u govoru istine.
Ne trebate to tražiti od mene. Ja ću u tome ustrajati.
Ja ću ustrajati u tome da govorim istinu, jer se istine ne bojim.
Istine se trebaju bojati oni koji tvrde da to nije istina.
Želim vam svako dobro, ali ja ću i dalje ustrajati da istina bude na prvom mjestu.”