Predsjednica Kluba zastupnika platforme Možemo Sandra Benčić je na N1 usporedila je prilike u Mađarskoj s onima kod nas, ustvrdivši da in Orban nije u prvim mandatima nije porobljavao državne institucija, medija i sveučilišta kao što se događa u Hrvatskoj.
Sandra Benčić tvrdi da je Plenković taj koji je eksplicitno postavio dva protuustavna uvjeta za izbor ustavnih sudaca. Prvi je bio da se neće izabrati predsjednik Vrhovnog suda nego će se birati u paketu s ustavnim sucima, čime je zapravo dekapitirao sudsku vlast. On je onemogućio da imamo predstavnika sudske vlasti i ucijenio sudsku vlast, kao i cijelu opoziciju, time da nema predsjednika Vrhovnog suda, a time niti predsjednika Državnog izbornog povjerenstva, dok on ne dobije svoju većinu.
Drugi protuustavni uvjet je da želi svoju stranačku većinu u Ustavnom sudu. Mi smo kao opozicija jasno rekli da nećemo sudjelovati u procesu koji je dirigiran od strane izvršne vlasti i koji postavlja protuustavne uvjete. Rekli smo da možemo nastaviti proces jedino ako se odvoje izbor predsjednika Vrhovnog suda i izbor ustavnih sudaca.
To je vrlo jednostavno jer je to u rukama HDZ-a. Za izbor predsjednika Vrhovnog suda potrebna je obična većina od 76 ruku, dakle nema potrebe za dvotrećinskom većinom niti za dogovorom s opozicijom. Taj proces može završiti odmah. Nakon toga možemo razgovarati o izboru ustavnih sudaca i izabrati najbolje kandidate po kvaliteti, a ne po političkoj pripadnosti.
Kada je premijer tako nastupio, ponizio je sudsku vlast i ustavne suce, koje je de facto nazvao svojim marionetama. Ustavni sud se o tome nije oglasio, iako smo dali inicijativu da reagira jer se radi o dugotrajnom poremećaju – više od godinu dana nemamo predsjednika Vrhovnog suda, a time ni predsjednika DIP-a. To otvara pitanje zakonitosti izbora ako bi se oni morali održati.
Ovakva situacija je čista opstrukcija procesa izbora predsjednika Vrhovnog suda. To nije prvi put, već se radi o ponavljanju iste prakse.
Spominjala se i izjava Ivana Malenice o potrebi zadržavanja većine u Ustavnom sudu, kao i nastavak te retorike od strane ministra Habijana. Postavlja se pitanje treba li Ustavni sud reflektirati odnose u Saboru. Da je to bila namjera ustavotvorca, mandati bi se poklapali s parlamentarnima, što nije slučaj.
Upozorava se i na primjere iz Mađarske i politike Viktora Orbána, gdje je postupno došlo do preuzimanja institucija. Naglašava se važnost obrane neovisnosti institucija, medija i civilnog društva kako bi demokracija opstala.
Zatim se razgovor prebacuje na interpelaciju o radu Vlade i propuštenim reformama. Hrvatska je u razdoblju od 2020. do 2027. dobila oko 25 milijardi eura iz EU fondova, uključujući Next Generation EU, uz dodatnih 9 milijardi iz državnog proračuna.
Unatoč tome, Hrvatska ima jednu od najviših stopa inflacije u eurozoni, a umirovljenici su među najsiromašnijima u EU. Ciljevi koje je Vlada sama postavila nisu ostvareni, primjerice, stopa siromaštva je trebala biti 16%, a iznad je 20%, u Slavoniji gotovo 30%.
Broj djece koja primaju dječji doplatak manji je nego ranije, a imovinske nejednakosti su porasle. Najbogatijih 10% drži 64% ukupnog bogatstva. Plaće su rasle, ali standard nije jer su troškovi života rasli brže – stanovanje, hrana i komunalije.
Vlada se kritizira zbog mjera protiv inflacije koje su horizontalne i ne ciljaju najugroženije. Smanjenje PDV-a na hranu nije dovelo do pada cijena jer su trgovci zadržali razliku.
Zaključno, tvrdi se da Vlada vodi PR politiku umjesto stvarnih reformi, fokusirajući se na kratkoročni politički dojam umjesto dugoročnih promjena.
