Nema jadnijeg, a ujedno i opasnijeg prizora od onoga kad se politička klasa, uškopljena u vlastitoj salonskoj nemoći, prepadne sirove, neartikulirane životne energije. Upravo tom teatru apsurda svjedočimo nakon još jedne zagrebačke Norijade. Verbalni juriš Dalije Orešković na hrvatske maturante, koje je s visina svoje moralne i političke grandioznosti proglasila „poluobrazovanom i zatrovanom mladosti“, nije tek usputni eksces frustrirane oporbene političarke, već autentični krik straha sustava koji osjeća da gubi kontrolu nad supstancom ovog naroda.
Industrija prihvatljivog bunta i sterilizirani baloni
U psihologiji i sociologiji odavno je definiran pojam subkulture bunta. Mladenački prkos, buka, pa i namjerna provokacija na ulicama, prirodni su, evolucijski ventil. To je trenutak u kojem pravila svijeta odraslih privremeno prestaju vrijediti kako bi se rodio novi identitet. No, naš političko-medijski establišment, zadojen izlizanim ideološkim šablonama, u tom organskom impulsu ne vidi vitalnost, nego isključivo prijetnju.
Moderna tehnologija i globalni trendovi razvili su zastrašujući mehanizam, sposobnost kooptacije, odnosno potpunog upijanja i neutralizacije bunta. Sustav obožava pobunu koja se može brendirati, upakirati i prodati kao komercijalni proizvod. Establišment želi mlade koji prosvjeduju isključivo unutar sterilnih, salonskih okvira, mlade koji se „bune“ onako kako im korporativni mediji i nevladine udruge kažu da se trebaju buniti, držeći se za ruke i mašući uvezenim ideološkim parolama koje ne ugrožavaju nikoga, a najmanje vladajuće fotelje.
Zato Daliji Orešković „srce pukne“ od miline na prizor maturanata koji puštaju bijele balone, dok istovremeno sipa otrov po onima koji urliču i prkose na ulicama. Bijeli baloni su metafora idealne mladeži po mjeri ove otuđene elite, sterilni, bezopasni, lagani i spremni da ih odnese prvi vjetar, po mogućnosti prema Dublinu ili Frankfurtu. No, kada hrvatska mladost odbije igrati ulogu statista u toj estradizaciji politike, kada pokaže sirovi prkos koji se ne da ugurati u korporativne i salonske kalupe, nastaje panična moralna inkvizicija.
Paraziti na državnoj grbači kao medijski egzekutori
Tada se, u maniri najgorih totalitarnih komesara, u priču o dječjem slavlju nasilno guraju Andrej Plenković, ministri, „travničke diplome“ i osobne saborske frustracije. To je klasični pokušaj otimanja tuđeg prostora kako bi se autentičnom nezadovoljstvu oduzela oštrica i usisalo ga se u blato dnevnopolitičkog parazitiranja.
Međutim, ova priča dobiva svoju najmračniju i najlicemjerniju dimenziju u trenutku kada u obranu Dalije Orešković sinkronizirano skaču mainstream mediji. Ti samozvani čuvari javnog morala, koji tjednima konstruiraju narativ o „izgubljenoj i radikaliziranoj“ generaciji, zapravo su najobičniji paraziti koji žive na grbači ove iste države i naroda koje svisoka pljuju. Dok glume neovisno novinarstvo i progresivnu avangardu, ti medijski sustavi i njihove redakcije u stvarnosti preživljavaju isključivo zahvaljujući državnim poticajima, netransparentnim javnim natječajima, povlaštenim poreznim stopama i korporativnom reketu pod pokroviteljstvom politike.
Sramotno je i degutantno gledati kako novinari i urednici, čije se plaće i opstanak direktno ili indirektno financiraju iz džepova hrvatskih poreznih obveznika, preuzimaju ulogu egzekutora nad djecom tih istih ljudi koji ih hrane. Ta kupljena medijska mašinerija ne služi javnosti, nego djeluje kao produžena ruka otuđenog političkog establišmenta, spremna napasti svakoga tko odbija plesati kako oni sviraju.
Pucanj u biološku kralježnicu države
Vratimo se elementarnoj politološkoj abecedi, državu tvore teritorij, suverena vlast i narod. Unutar tog trokuta, narod i društvo su živi organizam, a mladost je jedina biološka, intelektualna i obrambena garancija tog opstanka. Bez mladosti, država prestaje biti domovina i postaje tek hladni administrativni aparat, ljuštura osuđena na povijesno izumiranje.
Upravo zato, napad na hrvatsku mladost jest izravan napad na opstojnost hrvatske države. Kada medijski profitni paraziti i politički establišment pljuju po maturantima iz cijele Hrvatske, držeći im lekcije s visina svojih dobro osiguranih sinekura, oni zapravo poručuju da je supstanca hrvatske države trula. To je psihološki rat protiv vlastitog naroda, jer se kriminalizacijom mladosti pokušava amputirati kralježnica cijelom društvu kako bi se stvorio osjećaj trajne krivnje i beznađa.
Otpor globalističkim i salonskim šablonama
Njihov krajnji cilj je stvoriti pasivno, eutanizirano društvo koje se ne sjeća svog identiteta i ne pruža otpor. Smeta im i povijesna kohezija hrvatskog naroda, pa spajanje hrvatske mladeži s Hrvatima u BiH proglašavaju „falšnim zastavama“ i „prekrajanjem granica“. Užasava ih sve što je autohtono, tradicijski utemeljeno i otporno na njihove globalističke, salonske šablone.
Autentični bunt hrvatske mladosti mora preživjeti ove pokušaje elitističkog usisavanja i medijskog moraliziranja. Da bi ostala garancija opstojnosti, naša mladost mora zadržati kritičku svijest i svoj sirovi prkos pretvoriti u jasne, beskompromisne političke zahtjeve prema onima koji godinama parazitiraju na sudbini ove zemlje.
Medijski egzekutori na državnim jaslama i salonski ljevičari moraju shvatiti da mladost nije problem ovog sustava, ona je jedini jamac da će ova država preživjeti njihovu političku, medijsku i moralnu trulež. Prozirna magla kojom pokušavaju prekriti vlastitu nevažnost rasplinut će se pred prvim valom generacije koja dolazi, a koja im je jasno poručila da nismo na prodaju, da se ne damo kooptirati i da smo ovdje da ostanemo.
