Kada crkveni pastiri u javnom prostoru počnu relativizirati temeljne stupove vlastitog stada, reakcija vjernika i javnosti nije samo očekivana – ona je nužna. Otvoreno pismo Roberta Čuline upućeno riječkom nadbiskupu Mati Uziniću ne bavi se akademskim teoretiziranjem, već pogađa u samu srž krize identiteta i autoriteta s kojom se suočavamo.
Preispitujući nadbiskupove teze o navodnoj „neevanđeoskoj” naravi spoja hrvatstva i katoličanstva, autor podsjeća na povijesni hod naroda koji su upravo u toj sinergiji opstali, od Poljaka i Iraca do naših vlastitih mučenika poput Stepinca i Bulešića. Još oštriji rez autor radi na pitanju pobačaja, gdje pastoralni kompromisi i pasivnost izravno dolaze u sukob s jasnim, beskompromisnim pozivom Ivana Pavla II. na obranu nerođenog života.
Ovo pismo je glas protiv prilagođavanja Crkve modernom svijetu pod svaku cijenu i poziv na povratak jasnoj, hrabroj pastoralnoj riječi. Tekst prenosimo u cijelosti.
Otvoreno pismo koje trese Crkvu u Hrvata: „Pastir koji jasno ne osudi ubojstvo nedužnih, sudjeluje u lancu odgovornosti”
Quo Vadis Mate?
Poštovani čitatelji obraćam se javno nadbiskupu riječkom mons. Mati Uziniću jer držim kako su neke njegove nedavne izjave od prevelike važnosti kako bi ostale samo u okviru privatne korespondencije.
Već u svom prethodnom pismu upozoravao sam na smjer kojim mons. Uzinić ide. Nažalost moje predviđanje se u potpunosti obistinilo. U nedavnom intervjuu izjavio je kako je sintagma Hrvat-katolik i poistovjećivanje hrvatstva s katoličanstvom duboko neevanđeosko. Time je učinio još jedan korak u razdvajanju vjere od naroda kojem pripada i kojem je poslan kao pastir.
Podsjećam Preuzvišenog nadbiskupa kako tisuće hrvatskih svećenika i redovnika nisu položile svoj život kao neki bezlični univerzalni katolici nego upravo kao hrvatski katolički svećenici Rimske Crkve. Oni su branili i vjeru i svoj narod u isto vrijeme od turskih najezdi preko komunističkog terora pa sve do Domovinskog rata. Blaženi Alojzije Stepinac blaženi Miroslav Bulešić vlč. Ivan Burik i stotine drugih mučenika nisu razdvajali vjeru od nacionalnog identiteta. Jesu li oni bili neevanđeoski jer su umirali za hrvatske župe hrvatske obitelji i hrvatski jezik?
Isti taj ponos na povezanost vjere i naroda vidimo kod drugih katoličkih naroda koji su tu vezu njegovali stoljećima. Irci su katoličanstvo smatrali ključnim dijelom svog nacionalnog identiteta u dugoj borbi protiv britanske dominacije. Poljaci su živjeli geslo Polak-Katolik kroz podjele nacizam i komunizam katoličanstvo im je pomoglo sačuvati jezik kulturu i državnost. Sličan ponos vidljiv je i kod Litavaca, Slovaka i drugih naroda. Zar je ta prirodna i povijesna povezanost kod Hrvata odjednom problematična dok se kod drugih naroda slavi kao plemenita i hvalevrijedna?
Druga zabrinjavajuća tema je pobačaj. Nadbiskup Uzinić javno priznaje kako je pobačaj moralno zlo ali naglasak stalno stavlja na promjenu svijesti i upozorava da bi zabrana mogla pogoršati situaciju. Time svjesno ili nesvjesno ulazi u područje pasivne suradnje u zlu.
Sveti Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium Vitae jasno i nedvosmisleno upozorava političare i zakonodavce: “Zakoni koji dopuštaju pobačaj i eutanaziju nisu samo nepravedni nego predstavljaju ozbiljno kršenje moralnog zakona. Nitko ne može istinski tvrditi kako je u skladu s Kristovim naukom ako podržava takve zakone.”
Papa nadalje kaže kako katolički političar ne smije glasati za zakone koji legaliziraju pobačaj osim u iznimnim slučajevima kada može samo ograničiti štetu i to uz uvjet da je njegovo protivljenje pobačaju svima jasno poznato. Zakoni koji dopuštaju ubijanje nedužnih ne stvaraju nikakvu obvezu savjesti nego upravo suprotno obvezu suprotstavljanja.
Ako je pobačaj ubojstvo nedužnog djeteta a Crkva to jasno uči onda zakonsko dozvoljavanje tog ubojstva omogućuje masovno zlo. Pastir koji to ne osuđuje dovoljno jasno i odlučno svojim propustom sudjeluje u lancu odgovornosti.
Evanđelje traži i milosrđe i istinu. Ne smijemo birati samo jedno od toga. Bojim se da ovakav pristup vodi prema Crkvi koja se sve više prilagođava svijetu umjesto da ga preobražava Kristovim naukom.
Preuzvišeni nadbiskupe Uziniću molim Vas ozbiljno razmislite o ovim pitanjima. Hrvatski vjernici trebaju pastire koji će hrabro braniti i identitet naroda i nepovredivost svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti.
Molim se za Vas da Vas Duh Sveti vodi u jasnoći hrabrosti i vjernosti punini Evanđelja.
