Srbija, odnosno Beograd gori, odvija se politička destabilizacija Vučićevog režima, a hrvatska radikalna ljevica u tome ne vidi priliku, bolje rtečeno ima želju, sanja želju. Tako Katarina Peović, poznatija pod nadimkom Kata Šmajser piše poduži status na društvenoj mreži.
Tako Katarina Peović, u maniri revolucionarke, ne skriva svoje fetišiziranje uličnih nemira i otvoreno priželjkuje prepisivanje srpskog scenarija na hrvatske ulice. Za nju stabilnost, zakoni i demokratske institucije ne znače ništa; njezina politička agenda hrani se kaosom, pa stoga i ne čudi što s neskrivenim žaljenjem gleda na činjenicu da u Hrvatskoj građani probleme ipak rješavaju na biralištima, a ne kamenovanjem policije i paljenjem kontejnera.
Tako Katarina Peović piše:
“U Srbiji jučer još jedan masovan prosvjed. Vučićev režim praktički uvodi izvanredno stanje, na ulicama tuče i privodi prosvjednike. U Hrvatskoj se o tome slabo čuje, Plenkoviću nije u interesu da mu se nešto slično počne zbivati kod kuće. Čini se, za sada, da smo mi trpan narod, no neke epizode pokazuju da se narodno-oslobodilački pokreti mogu desiti.”
Peović ovdje pati od teškog revolucionarnog fetišizma. Dok u susjedstvu gledamo destabilizaciju i ulične sukobe, njezina prva reakcija nije briga za demokratske procese, nego otvoreno žaljenje što se slične scene nasilja ne događaju na ulicama Zagreba. To što hrvatski građani svoje nezadovoljstvo izražavaju na legalnim izborima, a ne razbijanjem institucija, za nju je dokaz da smo „trpan narod“. Sramotno je da javna politička figura vlastite sugrađane časti takvim uvredama samo zato što odbijaju biti topovsko meso za njezine ideološke ciljeve. Zazivanje „narodno-oslobodilačkih pokreta“ u demokratskoj, neovisnoj Hrvatskoj i članici EU nije ništa drugo nego opasno igranje s konceptom državnog udara. Od koga bi Peović oslobađala Hrvatsku? Od njezinih vlastitih građana koji redovito na izborima odbijaju njezinu ekstremnu ljevicu?
Pa nastavlja: “Ono što zabrinjava jest da u nas nema prosvjeda iako je situacija u cijeloj regiji vrlo slična – ključni resursi su predani kapitalu, privreda uništena, “konkurentnost” se postiže jedino niskom cijenom radne snage… Hrvatska liberalna opozicija pokušava u raznim slučajevima “podići na noge”, no ne uspijevaju jer im je, za razliku od srpskih studenata, koji su prihvaćeni u Srbiji kao ipak nadstranačka snaga, motivacija vidljiva iz aviona.”
Ovdje svjedočimo klasičnom sektaškom obračunu na ljevici. Peović ne može sakriti prijezir prema mainstream opoziciji jer u njima vidi konkurenciju koja joj uzima medijski prostor, pa ih optužuje za ono što zapravo sama radi – lešinarenje nad problemima građana radi jeftinih političkih bodova. Kada govori o „privredi uništenoj predajom kapitalu“, ona zapravo plače za propalim samoupravnim socijalizmom i ekonomijom iz 19. stoljeća. Njezino rješenje za radnike je zatvaranje granica i povratak u plansku ekonomiju. Ono što nju najviše boli jest činjenica da hrvatski radnik danas radije bira raditi u uređenom tržišnom sustavu na zajedničkom europskom tržištu nego slušati njezine propovijedi o „eksploataciji periferije kapitalizma“.
“Studenti u Srbiji su heterogena skupina i teško se složiti s nekim njihovim odlukama i objavama, ali su za sada uspjeli održati distancu od opozicije koja se po svim ključnim pitanjima predaje resursa stranom kapitalu, ne razlikuje od Vučića. Razumljivo je i da se kao prvi cilj stavlja smjena Vučića, no studenti su skeptični prema smjeni jednih lica drugima i politici kojoj je cilj samo dovesti nekog novog uz zadržavanje politike eksploatacije litija, uz ekološku cijenu, uz politike postizanja konkurentnosti niskom cijenom radne snage i ostalih popisnih politika tipičnih za periferiju kapitalizma, piše Kata šmajser.
Peović se ovdje samoproglašava ideološkim mentorom beogradskih studenata, pokušavajući im u usta ugurati svoj marksistički narativ. Njoj zapravo uopće nije stalo do stvarnih zahtjeva tih mladih ljudi, već ih koristi kao paravan za plasiranje opasne teze: da su promjene unutar legalnih, demokratskih institucija besmislene. Njezin rezon je jasan – ako nova vlast ne planira ukinuti privatno vlasništvo i tržišnu ekonomiju, onda je potpuno svejedno tko vlada. Time Peović izravno poručuje da su regularni politički procesi, izbori i programi nebitni, čime zapravo abolira autokratske metode i gura priču da se politika treba voditi isključivo kroz izvaninstitucionalne ultimatume.
Završno prva hrvatska revolucionarka piše: “Kriza parlamentarne demokracije, nepovjerenje prema političarima dolazi iz objektivne činjenice da takva demokracija danas ne donosi ništa dobro najširim slojevima. Ne samo u Srbiji i u Hrvatskoj,već globalno. Oni koji uspijevaju pokrenuti najšire mase su oni koji pred tom činjenicom ne zabijaju glavu u pijesak. Promjena se ne zbiva tako da neka stranka povede smjenu vladajuće, već tako da se kroz borbenu promjenu što veći broj aktera uključi, da se trula parlamentarna demokracija zamijeni što većim stupnjem direktne demokracije koja može smanjiti mogućnost da se, kao sto puta do sada, oni koji dođu na vlast ponašaju isto kao i oni prije njih.”
Ovo je ujedno i najopasniji dio njezine objave, gdje maske potpuno padaju. Nazvati parlamentarnu demokraciju „trulom“ i tražiti njezinu zamjenu kroz „borbenu promjenu“ je školska definicija političkog ekstremizma. Što je to „borbena promjena“ nego ulični prevrat i suspenzija zakona? Pod krinkom „direktne demokracije“, Peović zapravo zaziva ukidanje višestranačja i uvođenje sustava u kojem bi o sudbini države odlučivale agresivne manjine na ulicama i nekakvi samoprozvani radnički plenumi. Povijest je već jednom zorno pokazala kako završavaju ti eksperimenti radikalne ljevice s rušenjem parlamentarizma – završavaju u diktaturi, cenzuri, partijskim čistkama i potpunom ekonomskom slomu. Katarina Peović je ovime jasno potvrdila da ne poštuje ustavni poredak Republike Hrvatske i da je njezina jedina stvarna politička agenda uvođenje anarhije.
