Gostovanje potpredsjednika SDA u emisiji “Otvoreno” izazvalo oštre reakcije. Damir Omerbegović iz Tuzle poslao brutalno iskrenu poruku sarajevskoj političkoj eliti: “Kako očekivati da Hrvati vjeruju u zajedničku državu ako im četiri puta biramo člana Predsjedništva?”
Nakon što je potpredsjednik SDA Haris Zahiragić, gostujući u emisiji Otvoreno Hrvatske radiotelevizije (HRT), grubo nastupio prema hrvatskim sugovornicima poručivši kako “nikada neće biti Republike Herceg-Bosne”, u javnosti su se uz očekivanu podršku radicalnijeg dijela bošnjačke javnosti počele javljati i vrlo oštre osude.
Kritike ne staju samo na osudi Zahiragićeva rječnika i diplomatskog skandala usred Zagreba, već zadiru duboko u analizu dugogodišnje pogrešne i hegemonističke politike Sarajeva prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Jednu od najrezonantnijih i najiskrenijih osuda uputio je Damir Omerbegović iz Tuzle, čija se objava na društvenim mrežama brzo proširila javnim prostorom.
Što je Zahiragić izrekao u Zagrebu?
Podsjetimo, potpredsjednik SDA u studiju HRT-a prilično je nediplomatski i povišenim tonom poručio hrvatskoj javnosti:
“Da vam nešto kažem ovdje, usred Zagreba i u lice, krajnje dobronamjerno – Herceg-Bosna nikada neće biti napravljena, ni u Federaciji ni u BiH. To trebate znati. Kada prijetite, trebate znati čime prijetite. Ja vas upozoravam, BiH i bosanskohercegovačko društvo je dovoljno istraumatizirano ’90-ih da takve pojave, posebno kad dolaze iz susjedne države, nisu dobrodošle u BiH. Imao sam potrebu da vam to kažem osobno.”
Omerbegović: “Legalno ne znači i legitimno, ne gradi se država ponižavanjem drugog naroda”
Na ovakav istup oštro je reagirao Omerbegović, koji je u svojoj javnoj poruci ogolio suštinu problema preglasavanja Hrvata i lažnog “građanskog” narativa koji dolazi iz Sarajeva. Njegovu poruku bošnjačkim političarima prenosimo u cijelosti:
“Ono što je Haris Zahiragić napravio na hrvatskoj televiziji nije nikakva državnički ozbiljna politika niti obrana Bosne, kako se to pokušava prikazati, nego čista bahatost i politička kratkovidnost koja nas Bošnjake već sada skupo košta.
Bez obzira na to što tko mislio o izbornim jedinicama, Herceg-Bosni ili Domovinskom pokretu, ovdje postoji očigledan problem. Zašto se bošnjački političari, ali i dio Bošnjaka općenito, uporno prave da hrvatsko pitanje u Federaciji ne postoji? Kako onda očekivati da Hrvati vjeruju u zajedničku državu ako im četiri puta praktički biramo člana Predsjedništva kojega zapravo većina njih ne želi? Može netko stotinu puta ponoviti da je sve to legalno, ali legalno ne znači i legitimno. Ako jedan konstitutivni narod godinama govori da mu se politička volja preglasava, onda se normalan čovjek treba zaustaviti i zapitati gdje je problem, a ne ismijavati ga na televiziji.
Godinama se prodaje priča da su Hrvati nekakvi privilegirani gospodari Federacije, da imaju previše ministara, previše dužnosti i da stalno nešto traže. Ali budimo iskreni – tko je brojčano većina u Federaciji? Tko realno dominira političkom scenom, institucijama, javnim prostorom i narativom? Tko može presuditi izbore? Hrvati ili Bošnjaci? Upravo zato postoji dodatna odgovornost da se brojčano manji narod ne preglasava i ne gura uza zid.
Umjesto toga, bošnjačka politika već godinama bira najgoru moguću strategiju. Svaki hrvatski zahtjev odmah se proglašava ucjenom, separatizmom ili napadom na državu. A onda se čudimo što raste nepovjerenje, što Hrvati sve glasnije govore o vlastitim izbornim modelima i što Zagreb sve otvorenije ulazi u priču o trećem entitetu. Realno je pitanje – što smo mi očekivali? Da će narod koji se osjeća politički prevarenim samo šutjeti još trideset godina?”
“Zamislimo obrnutu situaciju – bi li SDA to mirno prihvatila?”
“Najgora je ta lažna nevinost. Zahiragić i slični pokušavaju prodati priču kako Komšića navodno biraju neki apstraktni građani i ljevica, kao da svi ne znamo kako to izgleda na terenu i tko ga godinama politički gura jer odgovara određenim strukturama. Istodobno se ismijava ideja legitimnog predstavljanja, kao da je potpuno nenormalno da Hrvati žele sami birati svog predstavnika.
Zamislimo samo obrnutu situaciju, da Hrvata ima više i da oni Bošnjacima četiri puta izaberu člana Predsjedništva kojega većina Bošnjaka ne želi. Ili još jednostavnije i realnije – da Hrvati u ovakvom broju danas odustanu od izbora Hrvata i podrže kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva kojega bi SDA-Bošnjaci smatrali nelegitimnim (onako kako smatraju i trenutačnu, nametnutu im vlast). Bi li SDA to mirno prihvatila? Naravno da ne bi. Digla bi se država na noge, sarajevski građanski mediji govorili bi o diskriminaciji, a međunarodna zajednica danima bi bila bombardirana apelima. I tu dolazimo do srži problema – ne možeš tražiti pravdu samo kada odgovara tebi. Ili vrijedi za sve ili ne vrijedi ni za koga.“
Suočavanje s neugodnim istinama
“Krajnje je vrijeme da mi Bošnjaci sami sebi kažemo neke neugodne istine. Ova priča da ćemo snagom brojki, međunarodnim frazama i moralnim prodikama držati Bosnu na okupu jednostavno ne funkcionira. Ljudi odlaze, povjerenje među narodima nikada nije bilo gore, a političari poput Zahiragića ponašaju se kao da je dovoljno vikati “država” i da će problem nestati. Neće.
Država se ne gradi ponižavanjem drugog naroda i glumljenjem da njihov problem ne postoji. Ako želimo normalnu Bosnu i Hercegovinu, onda Hrvati moraju imati osjećaj da su partneri, a ne statisti kojima će većina birati političke predstavnike i govoriti da trebaju biti zahvalni. Ako to ne shvatimo na vrijeme, nastavit ćemo živjeti u istoj otrovnoj petlji iz devedesetih, samo bez rata, ali sa sve više mržnje, nepovjerenja i tihog raspada iznutra”, zaključio je u svom osvrtu Omerbegović.
