U suvremenim političkim i medijskim narativima unutar Bosne i Hercegovine, ali i u krugovima međunarodne diplomacije, svaki spomen hrvatske institucionalne autonomije, federalizacije ili trećeg entiteta automatski se i tendenciozno etiketira kao “rušenje ustavnog poretka” i “antidaytonsko djelovanje”. Međutim, ako se stvari ogole do razine elementarne pravne logike, povijesnih činjenica i međunarodnog ugovornog prava, istina je potpuno drugačija.
Hrvati u BiH ne traže rušenje poretka, već povratak na izvorne ugovorne postavke koje su grubo, sustavno i jednostrano prekršene na njihovu štetu. Ako u međunarodnom pravu i dalje vrijedi temeljni princip pacta sunt servanda (ugovori se moraju poštivati) te pravilo da se potpisano ne može mijenjati jednostrano, onda je hrvatski zahtjev za trećim entitetom zapravo legalistički odgovor na prekršeni ugovor.
1. Washingtonski kompromis: Unos državnosti u zamjenu za paritet i konfederaciju
Da bi se razumjela današnja pozicija, ključno se vratiti na 18. ožujka 1994. godine i potpisivanje Washingtonskog sporazuma. U tom povijesnom trenutku, Hrvatska Republika Herceg-Bosna (HRHB) bila je funkcionalna, teritorijalno zaokružena politička cjelina s vlastitim ustavnim ustrojem, operativnim institucijama civilne vlasti i respektabilnom oružanom silom – Hrvatskim vijećem obrane (HVO).
Hrvati su pristali suspendirati institucije vlastite državnosti te unijeti svoj teritorij i suverenitet u novonastalu Federaciju BiH. No, taj pristanak nije bio bezuvjetan. On je bio dio paketa koji je počivao na dva jasna, međunarodnopravno obvezujuća stupa:
-
Institucionalni paritet unutar FBiH: Federacija nije zamišljena kao građanski entitet, niti kao unija kantona, već primarno kao federacija dvaju ravnopravnih, konstitutivnih naroda – Hrvata i Bošnjaka. Svaka ključna odluka zahtijevala je konsenzus obiju strana, a Dom naroda bio je apsolutna brana svakom obliku preglasavanja.
-
Konfederacija s Republikom Hrvatskom: Istoga dana u Washingtonu potpisan je i Okvirni sporazum o konfederaciji između Republike Hrvatske i Federacije BiH. Za hrvatsko vodstvo, to je bio ključni sigurnosni i politički jamac da ulaskom u zajednički entitet s brojnijim Bošnjacima neće izgubiti vezu s maticom niti biti asimilirani.
Herceg-Bosna je u Federaciju prešla kao ravnopravan dionik i supotpisnik, a ne kao pobijeđena strana. Ona je ugradila svoj suverenitet u temelje tog entiteta pod točno definiranim uvjetima koji su joj jamčili opstanak.
2. Puzajući državni udar: Tko je prvi jednostrano izmijenio ugovor?
Zagovornici statusa quo danas se grčevito drže teze da se ustavna arhitektura BiH ne može mijenjati “jednostrano”. Pritom namjerno prešućuju da je izvorni ugovor već odavno jednostrano i nasilno izmijenjen.
To nasilje nije provela nijedna domaća institucija, već Ured visokog predstavnika (OHR) i privremene misije poput OSCE-a, koji su serijom dekreta i nametnutih amandmana izbrisali ugovorne osigurače hrvatskog naroda.
-
Barryjevi amandmani (2000.): Voditelj misije OSCE-a Robert Barry jednostrano mijenja Izborna pravila i propise. Umjesto da svaka nacija bira svoje zastupnike u Dom naroda FBiH, omogućeno je da izaslanike u hrvatski klub mogu birati i pripadnici drugih naroda. Time je otvoren prostor za izborni inženjering.
-
Petritschevi amandmani (2002.): Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch nameće amandmane na Ustav FBiH kojima potpuno dekonstruira Washingtonski sporazum. Ključna izmjena ticala se odlučivanja u Domu naroda: dotadašnja obveza da odluke mora potvrditi većina unutar svakog kluba naroda spuštena na samo jednu trećinu.
Ove dvije intervencije imale su katastrofalne pravne i političke posljedice. Federacija BiH je preko noći pretvorena iz federacije dvaju ravnopravnih naroda u de facto većinski bošnjački entitet s hrvatskom manjinom. Spuštanjem praga na jednu trećinu, bošnjačkim strankama je omogućeno da same, glasovima svojih zastupnika izabranih u hrvatski klub u kantonima s bošnjačkom većinom, formiraju vlast u Federaciji bez ijednog legitimnog hrvatskog glasa.
To se u praksi i dogodilo kroz platformaške i alijansine vlade, a kulminiralo je četverostrukim nametanjem Željka Komšića na poziciju hrvatskog člana Predsjedništva BiH glasovima drugog naroda.
3. Pravni paradoks: Tko zapravo ruši Dayton, a tko brani pravo?
Iz vizure međunarodnog ugovornog prava, situacija je kristalno jasna. Ako dvije strane potpišu ugovor pod točno određenim uvjetima, a treća strana – u ovom slučaju međunarodna zajednica u ulozi arbitra – naknadno i bez pristanka jedne ugovorne strane promijeni pravila igre u korist druge strane, izvorni ugovor je prekršen, dekonstruiran i gubi svoj izvorni legitimitet.
Kada bošnjačka politika i dio OHR-a danas tvrde da bi proglašenje trećeg entiteta ili hrvatske samouprave bilo “jednostrano odstupanje od Daytona”, oni upadaju u duboki logički i pravni paradoks. Oni brane verziju Daytona koja je već jednostrano izmijenjena kroz sječu hrvatskih prava.
Hrvatska strana, tražeći povratak na izvorne postavke – bilo kroz striktnu provedbu presude Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić koja nalaže legitiman izbor predstavnika, bilo kroz redefiniranje entitetskih granica – zapravo nastupa s pozicije legalizma i zaštite međunarodnih sporazuma.
4. Zaključak: Vratite uloženo ili ispoštujte potpisano
Zahtjev za poštivanjem izvornog Washingtonskog sporazuma ili, u suprotnom, za institucionalnom obnovom Herceg-Bosne kroz treći entitet, nije nikakav radikalizam, secesionizam niti rušenje države. To je legitiman, ugovorni odgovor na višegodišnje političko nasilje i institucionalno gašenje prava jednog konstitutivnog naroda.
Pravna jednadžba na kojoj počiva stabilnost Bosne i Hercegovine je jednostavna:
-
Ako Washingtonski sporazum u praksi više ne vrijedi;
-
Ako je ideja konfederacije s Republikom Hrvatskom trajno odbačena;
-
Ako je institucionalni paritet u Federaciji zamijenjen većinskim inženjeringom i preglasavanjem;
…onda se nameće jedini logičan i pravedan zaključak: Vratite Hrvatima ono što su u taj sporazum unijeli – njihovu teritorijalnu, administrativnu i institucionalnu samoupravu.
Bilo kakvo daljnje inzistiranje na nametnutom statusu quo, uz ignoriranje činjenice da je temeljni međunacionalni dogovor pogažen, predstavlja čisti politički cinizam. Bez rješavanja ovog ugovornog duga prema Hrvatima, Bosna i Hercegovina ne može postići trajnu unutarnju stabilnost niti funkcionirati kao održiva država ravnopravnih naroda.
