O autoru: Thomas Bauer poznati je zagrebački PR stručnjak, gospodarstvenik i dugogodišnji, istaknuti pripadnik navijačke skupine Bad Blue Boys. Poznat kao čovjek bez dlake na jeziku, u svojim se javnim istupima ne ustručava ući u klinč s političkim i društvenim tabuima, spajajući zagrebački ulični mentalitet s oštrom analitikom i poslovnim pragmatizmom. U seriji tekstova koja slijedi, Bauer se prima seciranja povijesnih zabluda koje i danas opterećuju hrvatski javni prostor.
Tako Bauer piše: “Dojadilo mi je da me razni boljševici i jugoidi nazivaju fašistom, pa bum ovo ljeto provel educirajući i njih i vas. Trebate znat da su upravo nacifašizam i boljševizam vrlo slične ideologije ili ako hoćete, ideologije s vrlo sličnim ishodima i manifestacijama, a nikako antipodi. Umjesto da se crvenim opsjenarima opravdavate, treba im samo ukazat na nepobitnu činjenicu. Brozova Jugoslavija, pogotovo u prvim desetljećima, u mnogim ključnim aspektima bila je jako slična Hitlerovoj Njemačkoj i Mussolinijevoj Italiji.
Prozivat RH i današnji hrvatski narod fašističkim, a šutit o očiglednim sličnostima Brozove Juge s nacifasističkim režimima, dno je intelektualnog poštenja i moralnosti. Norman Davies genijalni je britanski povjesničar koji je uz Anne Applebaum i Timothyja Snydera, za mene, ali ne samo za mene, vodeći stručnjak za suvremenu istočnoeuropsku povijest.
Zato bum u seriji tekstova posudil njegovu metodologiju i terminologiju kojom u svojem remek djelu, Europa: jedna povijest, objašnjava zapanjujuću sličnost boljševizma i nacizma. S time da bum koristil domaće primjere da vam bude jasnije. Elem, svi stariji od 45 ziher se sjećaju notornih pionira. U našoj se popularnoj kulturi i medijima taj bolesni, idiotski, totalitarni kult prikazuje radosno, nehajno i simpatično.
Većina nas je nekad kasnije, nakon propasti Brozove Juge, sama bila ili svjedočila škvadri odjevenoj u pionire na maškarama. To vam je tipičan primjer uspjele totalitarne propagande.
Titovi pioniri i Hitlerjugend počivaju vam na istoj ideji žigosanja dječjih mozgova kultom ličnosti nekog popišanog dedice. Od Daviesovih spojnih točaka nacizma i boljševizma, ti simpa i fora pionirčeki govore redom: o kultu vođe, militarizmu, totalitarnoj propagandi, estetici moći i kolektivizmu. Sve je to krasilo i nacizam i boljševizam.
Ak vam niš nije jasno i ovo vam je samo skup fraza, probajte si zamislit da danas neka učiteljica natera limače iz trećeg osnovne da pišu sastavak o Plenxu ili Zoki, s tezom kak je on genijalan i nepogrešiv, da treba bit životni uzori svima i kak mu se oni kao desetgodišnjaci kunu u doživotnu vjernost. Gospođa bi s pravom bila medijski razapeta, potencijalno i sudski gonjena, a možda i hospitalizirana u psihijatrijskoj instituciji. A zamislite tek da ih “luđakinja” natera da se “luđakinja” natera da se jednoobrazno obuku, oko škole trče noseći štafetu, na priredbi zborno pjevaju o voljenom Andreju ili Zoranu i da sirota deca uredno govore:
Ak lažem ne volim Plenxa. Koje god spike vam prodavali i čime god vam mazali oči, zapamtite jednom za svagda – boljševizam nije antipod hitlerijanstvu, to mu je buraz blizanac. Pritom vredi i obratno, ovo mora bit jasno i otvorenim ili prikrivenim fašistima, nacistima i ustašama. Miceki, to vam je samo smeđi ili crni titoizam ili staljinizam, niš drugo. Sutra nastavljam…”
