Film “Svadba” redatelja Igora Šeregija srušio je sve rekorde gledanosti na domaćim blagajnama, a milijunska bruto zarada nametnula je logično pitanje: tko zapravo zarađuje na ovom megahitu i opravdava li konačna računica ogroman angažman javnog novca?
Dok javnost uglavnom zbraja ukupni iznos od prodanih ulaznica vjerujući da sav profit ide autorima i glumcima, stvarni poslovni model funkcionira po strogoj ekonomskoj razmjernosti i ugovornim postocima.
Piše Ante Rašić
Prije nego što ijedan euro krene prema producentima i državi, bruto iznos od ulaznica drastično se reže na samom početku:
-Odmah se naplaćuje 5% na ime PDV-a za kino ulaznice.
– Prikazivači zadržavaju fiksnih 50% od svake prodane ulaznice za pokrivanje troškova hladnog pogona, dvorana i radnika.
-Distributer- Tvrtka zadužena za marketing, logistiku i plasman filma uzima između 10% i 15% prihoda.
Tek nakon što se namire država, kina i distributeri, preostali iznos definira se kao čista dobit i prosljeđuje se vlasnicima prava na film.
Koliko ulažeš, toliko i uzimaš
Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) uložio je u ovaj projekt fiksni iznos od 852.253,96 eura. Iako se u javnosti često barata okvirnim primjerima od 30% udjela, stvarni ugovorni postotak javnog novca u proračunu filma u pravilu je znatno veći. U hrvatskoj kinematografiji državni fond može sufinancirati komercijalni projekt do maksimalnih 50%, a ako film dobije status zahtjevnog djela, taj udio se penje i do 70%.
Ako se u obzir uzme primjer čiste dobiti od 6 milijuna eura, raspodjela se vrši strogo prema postotku unesenog kapitala:
– Državni fond (HAVC): Ako je udio države bio maksimalnih 50%, HAVC-u zakonski pripada točno polovica čiste dobiti – odnosno 3.000.000 eura. Tim modelom država u potpunosti vraća uloženi novac poreznih obveznika i ostvaruje čist profit koji se reinvestira u nove projekte. Tako bi trebalo biti, no je li stvarno tako odgovor mora dati HAVC.
REGIONALNA FILMSKA HOBOTNICA: Hoće li itko prekinuti zakon šutnje u HAVC-u?
Preostali dio dobiti dijeli se između Hrvatske radiotelevizije (koja drži primarna prava kroz pre-buy ugovore i naplatu inozemnih tržišta poput Francuske) te produkcijskih kuća Eclectica i Viktorija Film. Unutar tih postotaka zatvaraju se i ugovoreni bonusi za glumačke zvijezde i autore.
Gdje nastaje prostor za sumnju?
Budući da je država kroz visoki postotak sufinanciranja preuzela kompletan rizik snimanja filma, ključno institucionalno i novinarsko pitanje glasi: Vraća li se novac u proračun HAVC-a u tom stvarnom, visokom postotku ili su ugovori sklapani tako da privatni producenti i HRT izvlače većinu profita unatoč minimalnom ulogu?
Ako sustav dopušta da država financira većinski dio proizvodnje, a prepušta lavlji dio komercijalne dobiti privatnim kućama, riječ je o čistom pogodovanju pod krinkom razvoja domaće kulture.
U ovoj analizi nisu obuhvaćeni prihodi filma od prodaje prava na međunarodnom tržištu, a tu se dobit dieli po istom ključu. Svagdje u svijetu gdje javni novac u pitanju moraju biti i javni podaci o budžetu-proračunu filma, oko filma Svadba podaci nisu javni, već tajni. Vrijeme je da se sazna kome koliko novaca ide. Oni koji su u sustavu poreza na dohodat moraju ga platiti, a država ne smije biti zakinuta ni za cent.
