“Smetam ako kažem da sam vjernik. Smetam ako kažem hvala braniteljima. Smetam zato što mislim svojom glavom i što sam biram reprezentaciju igrača koji igraju s svojim stožerom.
Ne biraju joj novinari, ne biraju joj menadžeri, biram ja sam. Smetam ako nisam utišao iz Hrvatske jer sam ostao tu da mladim ljudima šaljem poruku da ostaju u Hrvatskoj, da radimo bolje u Hrvatskoj. E zato su kritike, ali ja njih ne bježim. Iza mene su naši igrači. I tri medalje i izborne medalje.”
Ove Dalićeve riječi uzrok su, a ne posljedica toga što je otišao Zlatko Dalić. Jednostavno, medijska hajka, umotana u celofan “taktičkih analiza”, zapravo je školski primjer “galame” glasne manjine koja ne razumije nogomet, ali pokušava razumjeti politiku i političke igre. Tako, umjesto sportskih novinara, palicu preuzimaju politički novinari, naravno, ideološki obojeni.
Žalosno je kada netko tko je nogometnu loptu vidio jedino na televiziji, oni kojima je bilo poniženje otići na utakmicu hrvatske nogometne reprezentacije, a držanje ruke na srcu stvar primitivizma, koriste sport za političko-ideološki obračun. Za njih je nogomet bojno polje u kojem imaju obavezu eliminirati one nepodobne. Dalić nije jedini na njihovom spisku za eliminaciju iz javnog prostora, sporta, glazbe i kulture. Ima puno onih koji su target, ne njihov, već njihovih poslodavaca i onih čije su javno glasilo.
Isti ti medijski stručnjaci već su odavno pripremili ražanj, izabrali Dalićevog nasljednika, no janje im još uvijek pase na skrivenom pašnjaku. Znate li onu narosnu poslovicu?
