Krsnik naglašava kako jeu najtežim političkim uvjetima i okolnostima trebalo staviti na kocku vlastiti život, kao što je to učinilo na tisuće njihovih vršnjaka, prvi se zaposlio u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, a drugi je pod okriljem majke “vojne lekarke” proglašen nesposobnim, da bi potom u Parizu stvarao “kroasan bojnu”. Ta njegova ekipa danas u Hrvatskoj bezobzirno provodi francusku politiku favoriziranja poražene Srbije. To je zoran primjer, htjeli mi to ili ne, nacionalnog mazohizma u hrvatskome narodu koji se godinama usađivao pod raznim stranim gazdama. To je nažalost sociopsihološka karakteristika hrvatske nacije čiji proces stvaranja još traje.

Dan prije svečane obljetnice u Kninu, po već ustaljenoj praksi, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije i čelnik Republike Srpske Milorad Dodik nastupili su u Mrkonjić Gradu i opetovano ponovili laž da je Vojnoredarstvena operacija “Oluja” bila zločin koji Srbi ne smiju zaboraviti da se nešto slično više nikad ne ponovi. Ovom prilikom uputno je podsjetiti na izjavu srbijanskog akademika i svojevrsnog “oca nacije” Dobrice Ćosića o laži kao srpskom nacionalnom interesu:

„Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je srpski državni interes.“

Kad patrijarh Porfirije kaže da je “Oluja” bila “progon bez presedana u 20. stoljeću”, on ponavlja staru velikosrpsku laž, jer “Oluja” nije bila etničko čišćenje budući da su Srbi sami organizirano pobjegli. To je, između ostalog, potvrdio svjedočeći u Haaškom tribunalu bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith izjavivši da Hrvatska vojska nije izvršila etničko čišćenje, jer su to prije “Oluje” učinili sami Srbi, koje je na istom suđenju sam Slobodan Milošević nazvao “zečevima”.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ponovio je svoje stare optužbe na račun Hrvatske, poručivši kako se nada “da neće morati koristiti vojsku u obrambene svrhe” jer zna da postoje neki koji čekaju “drugo poluvrijeme”. I to je jedna od njegovih laži jer se Srbija naoružava modernim ofenzivnim, a ne defenzivnim oružjem, što upućuje na to da “drugo poluvrijeme”, a to znači mijenjanje granica u sklopu projekta “srpski svet”, priželjkuje upravo sama Srbija pod Vučićevim vodstvom. Optužio je Hrvatsku da mu nije dopušten posjet Jasenovcu da bi se poklonio navodno rodbinski povezanoj žrtvi, iako takva ne postoji ni na postojećem popisu žrtava tog logora. Optužio je Hrvatsku “da laže svakog dana i obmanjuje svijet”, iako te laži, onako kako ih je opisao Dobrica Ćosić, širi upravo sama Srbija.

Konačno, čelnik Republike Srpske Milorad Dodik, kojega su u više navrata ugostili Ivo Josipović, Zoran Milanović i Andrej Plenković, čak je uputio kritiku Hrvatskoj izjavivši “Sram bilo Hrvate”, uz tvrdnju da je današnja Hrvatska imala za cilj “dovršiti posao ustaške NDH”. Prije svega još uvijek ustraje na monstruoznoj lažnoj konstrukciji da je u Jasenovcu stradalo 700.000 žrtava, najviše Srba. Velikosrpsku laž demantirali su podaci iz popisa stanovništva 1931. i 1948. godine, dakle prije i poslije Drugog svjetskog rata. Po tom popisu 1948. godine Srba je bilo oko milijun više, a Hrvata oko milijun manje.

Sve te opake laži koje su izrekli u Mrkonjić Gradu dva vodeća srpska političara u Srbiji i Republici Srpskoj, dva vodeća hrvatska političara, predsjednik države Zoran Milanović i predsjednik Vlade Andrej Plenković, jednostavno su prešutjeli. Uostalom, to nije nimalo čudno jer se iz godine u godinu u Kninu ponavljaju iste fraze i zanemaruje nekoliko golih činjenica. Prije svega, i Zoran Milanović i Andrej Plenković uporno izbjegavaju za četverogodišnji rat optužiti Srbiju i njezinu velikosrpsku politiku. Hrvatska se tu nema što sramiti jer to nije bio samo unutrašnji sukob, nego je, kako je ustvrdio i Međunarodni sud pravde u Haagu, to bio međudržavni sukob, dakle Srpsko-hrvatski rat u kojemu je Hrvatska pobijedila. Ta je definicija usvojena nakon tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid, ali je u istom predmetu Srbija, u skladu s Ćosićevom uporabom laži, tužila Hrvatsku za genocid, pri čemu je Međunarodni sud pravde odbacio obje tužbe. Za Hrvatsku je važno da je taj sud rat ocijenio kao međudržavni sukob i tu činjenicu bi svi hrvatski političari, pa tako i dva dezertera posebno u Kninu, trebali stalno naglašavati s pozicije pobjednika u tom ratu. To je posebno važno zbog toga što se Srbija naoružava modernim ofenzivnim oružjem i što prijeti projektom “srpskog sveta”.

U tom smislu, u pitanju problema nestalih, jadno je i bijedno da se Andrej Plenković hvali kako je u posljednjih deset godina identificirano 343 nestalih branitelja i civila, a da se još traži čak 1.725 nestalih, pri čemu uopće ne ukaže na krivnju Srbije što se ta potraga odugovlači tridesetak godina nakon završetka rata. U Kninu je jedino Zoran Milanović izričito spomenuo Srbiju spominjući njezino naoružavanje, ali je odmah doveo u pitanje potrebu da zbog toga Hrvatska treba povećati ulaganje u obranu.

Nije prvi put da i predsjednik države Zoran Milanović i predsjednik Vlade Andrej Plenković, iako u višegodišnjem međusobno kontroliranom sukobu, dokazuju svojim postupcima pred javnošću da vode politiku koja ne odgovara hrvatskome društvu i državi. Iako je Srbija poražena u ratu koji je sama nametnula Hrvatskoj, njezino političko vodstvo iz dana u dan i dalje harangira protiv Hrvatske, a u tome joj, ne suprotstavljajući se odlučno i odrešito kao u ovom slučaju u Kninu, na svoj način sekundiraju dva vodeća hrvatska dužnosnika. Ni jedan ni drugi nisu u stanju reći Srbiju, ali ni njezinom agentu u Hrvatskoj Miloradu Pupovcu, “popu pop, a bobu bob”. Izbjegavanjem rješavanja pravih problemas, tekuća hrvatska politika prema Beogradu samo izbjegava neophodni raskid s mazohističkim trendom usađenim u nacionalnom identitetu.