Zašto se Zagreb ponovno vraća arhitekturi koja ga je desetljećima određivala?
Gledam slike novog stadiona Maksimir i prvo što mi pada na pamet jest, jesmo li mi stvarno izašli iz socijalizma? Ne mislim na politiku, nego na ono što je ostalo iza tog vremena, na zgrade, naselja i način na koji se Zagreb desetljećima gradio, piše Robert Čulina u svom komentaru.
Nakon 1945. godine Zagreb je počeo dobivati svoj novi izgled. Gradilo se puno i brzo. Velika naselja, stotine zgrada, betonski blokovi, ravne linije, velike površine. Novi Zagreb najbolji je primjer takve gradnje. Sve je bilo podređeno funkciji, stanovanju i brzom širenju grada.
Takva arhitektura pripadala je vremenu u kojem je nastala. To je činjenica. Ali kada danas gledam projekt novog Maksimira, ne mogu se oteti dojmu da se vraćamo istom obrascu.
U jednoj rečenici koja se pojavljuje uz objašnjenje projekta stoji: „Novi Maksimir koristi suvremeni arhitektonski jezik, ali u njegovoj velikoj masi, modularnosti, horizontalnosti i funkcionalnoj geometriji mogu se prepoznati principi koji su obilježili zagrebačku modernističku arhitekturu socijalističkog razdoblja.“
Možda je to arhitektonski točno. Ali meni je puno jednostavnije. Pogledam stadion i vidim veliku masu. Vidim betonizirani dojam. Vidim građevinu koja me više podsjeća na velike objekte iz nekog prošlog vremena nego na ono što bih očekivao od stadiona koji bi trebao obilježiti Zagreb u desetljećima koja dolaze, piše u svom komentaru Robert Čulina.
I tu se vraćamo na ono najvažnije. Zašto ponovno isto?
Zagreb već ima stotine i stotine zgrada koje su građene od 1945. pa do pada socijalizma. Imamo cijela naselja koja izgledaju kao da su rađena po jednom nacrtu. Imamo velike betonske blokove i megastrukture koje su postale dio grada. Ne kažem da sve to treba rušiti niti da je sve bilo loše. Ali zašto danas, kada možemo napraviti nešto novo, ponovno biramo veliku, masivnu i zatvorenu građevinu?
Stadion danas može biti puno više od tribina i terena. Može živjeti i kada nema utakmice. Može imati sadržaje, trgovine, restorane, prostor za ljude. Može biti dio grada.
Kod ovog Maksimira meni taj dojam izostaje. Sve djeluje teško i masivno.
Možda je upravo to namjera arhitekata. Možda se željelo napraviti nešto što će se uklopiti u postojeći Zagreb. Ali onda se pitam, zašto se uvijek moramo uklapati u ono što već imamo? Zašto jednom ne napraviti nešto što će promijeniti sliku grada?
Posebno mi ne drži vodu objašnjenje Tomislava Tomaševića da bi drugačiji projekti koštali puno više. To je zgodan argument kada već imate odabrano rješenje, ali nije odgovor na pitanje što Zagreb za taj novac dobiva.
Ako već jednom gradimo stadion koji će trajati desetljećima, nije dovoljno reći da bi drugačije bilo skuplje. Koliko će koštati ovaj stadion znat ćemo. Ali što ćemo dobiti za taj novac, gledat ćemo desetljećima.
Ne govorim da Maksimir treba kopirati neki stadion iz Londona, Münchena ili Madrida. Zagreb treba imati svoj stadion i svoj izgled. Ali svoj izgled ne znači da moramo ponovno graditi ono što smo već gradili desetljećima.
Meni cijela priča zato sve više izgleda kao da se u Zagrebu još uvijek nismo riješili jednog starog načina razmišljanja. Veliko, betonsko, masivno i funkcionalno, pa onda to lijepo upakiramo u moderne arhitektonske izraze.
A možda je najjednostavnije pitanje upravo ono koje se ne postavlja.
Gradimo li novi Maksimir za Zagreb koji dolazi ili za Zagreb kojeg se još uvijek ne možemo odreći?
Jer ako ćemo već potrošiti veliki javni novac, onda bih volio da za taj novac dobijemo nešto što će jednog dana netko pogledati i reći, ovo je bio Zagreb 21. stoljeća.
A ne još jednu veliku betonsku građevinu koja će nas podsjećati na ono što smo već imali.
