„Svadba“ je postala jedan od najvećih hrvatskih filmskih hitova. HAVC je u projekt uložio 852.253,96 eura javnog novca, a javnost nema jednostavan uvid u cjelokupnu financijsku konstrukciju filma i raspodjelu prihoda
„Svadba“ Igora Šeregija napravila je ono što je malo kojem hrvatskom filmu uspjelo. Napunila je kina, privukla masovnu publiku i postala jedan od najvećih komercijalnih uspjeha domaće kinematografije.
Upravo zato ovaj film otvara pitanje koje nadilazi samu kino-gledanost.
Koliko je javnog novca uloženo u „Svadbu“, koji su još izvori financiranja sudjelovali u projektu, kako je ugovorena distribucija i što se događa s prihodima nakon što film postane veliki tržišni hit?
Dio odgovora moguće je pronaći u javno dostupnim podacima. Za dio financijske konstrukcije javnost nema jednako jednostavan uvid.
HAVC je u „Svadbu“ uložio više od 852.000 eura
Prema podacima koje je HAVC dostavio Faktografu, „Svadba“ je kroz više javnih poziva dobila ukupno 852.253,96 eura.
Za proizvodnju filma odobreno je 800.000 eura, za distribuciju 35.000 eura, za razvoj projekta 13.272,28 eura, a za razvoj scenarija 3.981,68 eura.
Riječ je o javnim sredstvima dodijeljenima kroz sustav HAVC-ovih potpora.
Važno je pritom razlikovati javnu potporu od privatnog ulaganja. HAVC sredstva ne dodjeljuje kao klasični investitor koji kupuje vlasnički udio u filmu i temeljem toga automatski stječe pravo na dio buduće dobiti.
Zato činjenica da je „Svadba“ postala veliki kinohit sama po sebi ne znači da HAVC ima pravo na dio prihoda ostvarenog prodajom ulaznica.
Upravo tu počinje ozbiljna rasprava o načinu na koji je postavljen sustav javnog financiranja hrvatskog filma.
„Svadba“ ostvarila višemilijunski prihod
Komercijalni rezultat filma bio je izniman.
Prema objavljenim podacima, „Svadba“ je već tijekom prikazivanja ostvarila više od deset milijuna eura prihoda od kino-ulaznica na regionalnim tržištima.
Pri tome treba biti precizan. Box-office prihod nije isto što i dobit producenta. Prihod od ulaznica dijeli se između kinoprikazivača, distributera i drugih sudionika prema ugovorenim uvjetima, a u cijeloj priči postoje i porezi te troškovi distribucije.
Zato iz ukupnog box-officea nije moguće izračunati kolika je konačna dobit producenta.
Ali jedna činjenica nije sporna.
Film koji je dobio više od 852.000 eura javne potpore ostvario je izniman tržišni rezultat.
I zato je legitimno pitati kako je postavljen sustav u kojem javni novac sudjeluje u nastanku filma, dok se kod iznimnog komercijalnog uspjeha javnom financijeru ne vraća automatski dio prihoda.
HAVC nije klasični investitor
HAVC-ove potpore nisu postavljene kao klasična komercijalna ulaganja.
Javna sredstva dodjeljuju se za razvoj, proizvodnju i distribuciju audiovizualnih djela, uz ugovorene uvjete i obveze korisnika.
Povrat sredstava može biti posljedica neispunjavanja ugovornih obveza, nenamjenskog trošenja ili drugih okolnosti predviđenih pravilima.
Ali sama činjenica da film ostvari prihod veći od očekivanog ne znači da HAVC automatski stječe pravo na dio tog prihoda.
To je važno razumjeti prije bilo kakve rasprave o „zaradi“ na javno financiranim filmovima.
Pitanje stoga nije treba li producentu uzeti zaradu.
Pitanje je treba li za buduće projekte osmisliti model u kojem bi se kod iznimno uspješnih filmova dio prihoda, nakon određenog praga, vraćao u sustav javnog financiranja.
Takav model danas ne postoji u obliku automatskog sudjelovanja HAVC-a u komercijalnoj dobiti.
Koliko je privatnog novca uloženo u „Svadbu“?
Ovdje dolazimo do pitanja transparentnosti.
U javno dostupnim podacima jasno je vidljivo koliko je u projekt uložio HAVC. Za „Svadbu“ je kroz različite faze odobreno ukupno 852.253,96 eura javnih sredstava.
Mnogo je manje jednostavno dobiti cjelovitu sliku svih ostalih izvora financiranja i ugovornih odnosa koji čine ukupnu financijsku konstrukciju filma.
Iz dostupnih podataka ne treba zaključivati da je film financiran isključivo javnim novcem. Isto tako, bez uvida u kompletnu dokumentaciju nije moguće precizno utvrditi koliki je bio ukupan privatni ulog, pod kojim uvjetima je uložen i kako su ugovorena prava na buduće prihode.
Upravo zato pitanje transparentnosti HAVC-a postaje važno.
Ako javna institucija odlučuje o stotinama tisuća eura novca poreznih obveznika, javnost bi trebala moći jednostavno utvrditi cjelokupnu financijsku konstrukciju projekta.
Koliki je ukupni proračun filma?
Koji su izvori financiranja?
Koliki su javni, a koliki privatni izvori?
Tko drži prava na film?
Kako su ugovoreni prihodi od kino-distribucije, televizije i digitalnih platformi?
Kako se prihodi dijele između producenata, distributera i drugih nositelja prava?
I postoji li bilo kakav mehanizam kojim se dio iznimnog komercijalnog uspjeha vraća u javni fond?
To nisu pitanja protiv „Svadbe“.
To su pitanja o upravljanju javnim novcem.
Tko distribuira „Svadbu“ u Srbiji i BiH?
Posebno zanimljiv dio priče odnosi se na regionalnu distribuciju.
Prema dostupnim poslovnim i registarskim podacima, u Srbiji posluje društvo BLITZ FILM & VIDEO DISTRIBUCIJA d.o.o. Beograd-Čukarica, sa sjedištem u Radničkoj 9 u Beogradu.
Društvo je registrirano za distribuciju kinematografskih djela, audiovizualnih djela i televizijskog programa. Matični broj društva je 21109185, a PIB 109001566.
Prema dostupnim registracijskim podacima, vlasnik društva je HERO HOLDINGS LIMITED, sa 100 posto udjela. Kao direktori navedeni su Tomislav Vinceković i Zoran Savić.
U Bosni i Hercegovini posluje BLITZ F.V.D. d.o.o. Sarajevo, sa sjedištem u Ulici Džemala Bijedića 160 u Sarajevu.
Društvo ima matični broj 65-01-0681-12 i JIB 4201775510005. Prema dostupnim poslovnim podacima, kao vlasnik je također naveden HERO HOLDINGS LIMITED s Malte, dok je direktor Alen Emirhafizović.
Dakle, dostupni registracijski podaci pokazuju da dvije distribucijske tvrtke, jedna registrirana u Srbiji, druga u BiH, imaju istog vlasnika.
To je činjenica.
Ali iz toga se ne može automatski zaključiti da prihod od „Svadbe“ ostvaren u Srbiji ili BiH završava na računu malteškog društva. Za takav zaključak bili bi potrebni konkretni ugovori, financijski izvještaji ili podaci o transakcijama.
Tu treba povući jasnu granicu između onoga što je dokazivo i onoga što bi bilo samo pretpostavljanje.
Koliko od ulaznice zapravo pripada filmu?
Ni ukupni box-office ne pokazuje koliko je novca na kraju ostalo producentu.
Kada gledatelj kupi ulaznicu, prihod se raspoređuje prema ugovorenim odnosima između kinoprikazivača, distributera i drugih sudionika.
Zato podatak da je film ostvario više od deset milijuna eura prihoda ne znači da je producent na kraju dobio isti iznos.
Za izračun stvarne dobiti potrebni su financijski izvještaji i ugovori.
Upravo zato bilo bi korisno da se kod javno financiranih projekata objavljuje šira financijska slika.
Ne nužno poslovne tajne i svaki pojedinačni komercijalni uvjet, ali barem ključni podaci potrebni da porezni obveznik može vidjeti kako izgleda projekt koji je dobio stotine tisuća eura javnog novca.
„Svadba 2“ ponovno otvara isto pitanje
Rasprava nije samo teorijska.
Nakon velikog uspjeha prvog filma HAVC je odobrio i potporu za nastavak „Svadba 2“.
To samo po sebi nije sporno. Ako je film pronašao publiku, nastavak može imati i umjetničko i tržišno opravdanje.
Ali upravo takav slučaj pokazuje zašto bi bilo korisno razmotriti model u kojem bi dio prihoda od iznimno uspješnih projekata ponovno ulazio u fond za buduću proizvodnju.
Ne retroaktivno.
Ne tako da se producentima naknadno oduzima ono što im pripada prema postojećim ugovorima.
Nego tako da se za buduće projekte unaprijed postave jasna pravila.
Može li se uspjeh jednog filma vratiti hrvatskoj kinematografiji?
„Svadba“ je pokazala da domaći film može privući masovnu publiku.
To je dobra vijest za hrvatsku kinematografiju.
Ali upravo uspjeh ovog filma otvara pitanje treba li mijenjati način na koji javni novac prati komercijalno uspješne projekte.
Jedan od mogućih modela bio bi da javna potpora ostane potpora, ali da se za projekte koji ostvare izniman prihod unaprijed ugovori ograničeni povrat dijela sredstava nakon dosezanja određenog financijskog praga.
Takav novac mogao bi se ponovno koristiti za financiranje novih hrvatskih filmova.
Time se ne bi kažnjavao uspjeh. Naprotiv, uspjeh bi postao način da se osigura više novca za buduću proizvodnju.
„Svadba“ je pokazala da publika postoji.
Pokazala je i da hrvatski film može napraviti veliki regionalni rezultat.
Sada ostaje pitanje koje nije usmjereno protiv filma, producenata ili distributera, nego prema sustavu koji raspolaže javnim novcem:
Ako je u jedan film uloženo više od 852.000 eura javnog novca, zašto javnost nema jednostavan uvid u njegovu cjelokupnu financijsku konstrukciju i pod kojim uvjetima javni novac sudjeluje u projektu koji je ostvario višemilijunski kino-prihod?
To je pitanje na koje bi HAVC trebao dati precizan i javan odgovor.
