Borba za Hrvatsku nije završila devedesetih. S bojišta se preselila u svakodnevni život, gdje je često mnogo teže prepoznati što gubimo. Dok su se nekada granice branile oružjem, danas se vodi tiha bitka za to hoće li ovaj narod ostati gospodar u vlastitoj domovini ili će postati samo bezlična masa potrošača u vlastitoj zemlji.
Piše Robert Čulina
Pritom nam se kroz medije i politiku uporno pokušava nametnuti zamjena teza. Domoljublje se sve češće svodi na plaćanje poreza, razvrstavanje otpada i poštivanje komunalnih pravila.
No, nemojmo miješati pojmove.
To što netko plaća uplatnice, ne baca smeće po ulici ili ne čini kaznena djela nije nikakav viši stupanj domoljublja. To je građanska obveza i poštivanje zakona, odnosno minimum koji se očekuje od svakog pojedinca kako društvo ne bi potonulo u anarhiju.
Nečinjenje zločina nije izraz ljubavi prema domovini. To je osnovna zakonska i civilizacijska norma koju mora poštovati svatko, bio on u Hrvatskoj rođen ili stranac na proputovanju.
Domoljublje je nešto drugo. Ono podrazumijeva emociju, svijest o žrtvi predaka, čuvanje vlastitog identiteta i spremnost na žrtvu za svoj narod i tradiciju kada su oni ugroženi.
Nije tajna da u javnom prostoru postoje glasovi koji nas uvjeravaju kako je takvo domoljublje zastarjelo. Političke opcije s ljevice, skrivene iza modernih zelenih agendi, nacionalnu svijest svode na komunalni red jer im je pravi nacionalni identitet teret.
Dok nam govore da je rodna ideologija napredak, a isticanje vlastitih korijena nazadnjaštvo, isti ti krugovi bez pogovora prihvaćaju smjernice koje dolaze izvana i kojima se, po mom mišljenju, dodatno sužava prostor za hrvatski suverenitet.
Najvidljiviji primjer takve politike vidi se u odnosu prema demografiji i granicama.
Naša mladost godinama odlazi iz Hrvatske. Umjesto stvaranja uvjeta za njihov povratak i snažnije potpore obiteljima, kao jedno od rješenja nudi se uvoz strane radne snage.
Pritom se zanemaruju sigurnosni i kulturni izazovi migracija, kao i činjenica da društvo nije samo tržište rada. Društvo čine ljudi koji dijele zajedničku povijest, jezik i način života.
Predati prostor koji su generacije čuvale i gradile bez jasnog plana integracije i zaštite vlastitog stanovništva nije tolerancija. To je, po mom mišljenju, neodgovornost prema budućnosti.
Biti domoljub danas ne znači mrziti nekoga drugoga. Znači imati hrabrosti reći da su nam vlastita obitelj, vlastiti narod i vlastita kuća na prvom mjestu.
Zato se stvarna borba za Hrvatsku danas vodi kroz jasne prioritete.
Prvo, treba razlikovati puko poštivanje zakona od stvarne i aktivne brige za opstanak, jezik, kulturu i slobodu vlastitog naroda.
Drugo, potrebno je stvoriti uvjete za povratak obitelji i društvo u kojem mladi bračni parovi mogu ostati u Hrvatskoj i podizati djecu, umjesto politike koja vlastiti demografski problem pokušava rješavati uvozom stranih radnika.
Treće, država mora osigurati sigurne granice i mirne ulice. Svaka ozbiljna država mora znati tko ulazi u njezin prostor. Granice nisu ukras, nego jedno od jamstava sigurnosti naših građana.
Jednako je važno očuvati identitet. To znači imati odnos prema vlastitim kršćanskim korijenima, tradiciji i istini o Domovinskom ratu. Narod koji se srami vlastite povijesti teško može graditi sigurnu budućnost.
I konačno, odluke o Hrvatskoj moramo donositi u Hrvatskoj. Saveznike treba uvažavati, ali hrvatski interesi moraju se dogovarati u Zagrebu, a ne se bez pogovora prihvaćati bilo čiji diktat izvana.
Ovo društvo ne smije pristati na to da ga se uvjerava kako je briga za vlastiti narod nešto pogrešno ili da se ljubav prema domovini može zamijeniti uplatnicom za porez i pukim poštivanjem zakona.
Ako sami ne budemo čuvali ono što je stvoreno uz veliku žrtvu, nitko drugi to neće učiniti umjesto nas.
