SDP i Možemo najavljuju duboke promjene, ali ostaje pitanje gdje završava reforma, a počinje političko preuzimanje institucija.
SDP i Možemo predstavili su u Zagrebu plan zajedničkog nastupa na idućim parlamentarnim izborima. Siniša Hajdaš Dončić i Sandra Benčić predstavili su osam područja oko kojih će pregovarati i najavili promjene u gospodarstvu, stanovanju, zdravstvu, energetici, obrazovanju, poljoprivredi, pravosuđu i gospodarenju otpadom.
Politički kontrast jasno je postavljen. SDP i Možemo žele se predstaviti kao alternativa dugogodišnjoj vlasti HDZ-a i kao političke snage koje će napraviti prekid s postojećim načinom upravljanja. Upravo zato njihove poruke treba promatrati dalje od predizbornih parola.
Hajdaš Dončić rekao je da će maknuti “vidljive i nevidljive ograde” s kojima se građani susreću. Kao jedan od primjera naveo je ogradu na Markovu trgu i najavio njegovo otvaranje građanima.
Ograda na Markovu trgu pritom je najmanje važan dio te poruke. Mnogo je zanimljivije pitanje što su “nevidljive ograde” koje SDP i Možemo žele srušiti.
Ako su to nepotrebne procedure, birokratske prepreke i neučinkoviti propisi, o tome se može ozbiljno razgovarati. Ali ako bi se pod tim pojmom podrazumijevale institucije, zakonske procedure ili ljudi koji novoj vlasti nisu politički po volji, tada se otvara puno ozbiljnije pitanje.
Jer demokratska država nije samo pravo vlasti da provodi svoj program. Ona ima i institucije koje ograničavaju vlast, nadziru njezin rad i osiguravaju da se pravila ne mijenjaju svaki put kada se promijeni politička većina.
Turudić kao konkretan primjer
Tu dolazimo do Ivana Turudića.
SDP je u ožujku 2025. formalno predložio da Vlada pokrene postupak razrješenja glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića. Prijedlog je u Hrvatskom saboru odbijen, 51 zastupnik glasovao je za, 69 protiv, a dva su bila suzdržana.
Sama činjenica da politička stranka traži razrješenje čelnika državne institucije nije sporna. Oporba ima pravo kritizirati njegov rad i tražiti njegovu smjenu, uz poštovanje zakonom propisanog postupka i uvjeta za razrješenje.
Ali upravo zato treba postaviti pitanje što dolazi nakon toga.
Ako se govori o promjeni modela upravljanja, javnost ima pravo znati prema kojim bi se kriterijima birao novi glavni državni odvjetnik. Bi li presudni bili stručnost, iskustvo i profesionalni integritet ili politička bliskost s novom većinom?
Tu je granica vrlo jasna. Smjena čelnika institucije može biti legitimna ako se provodi u skladu sa zakonom i ako za nju postoje propisani razlozi. Ali ako bi se institucije kadrovirale prema političkoj podobnosti, to bi otvorilo pitanje njihove neovisnosti i institucionalne autonomije.
Nije problem promijeniti čelnika institucije. Problem bi nastao kada bi se institucija pretvorila u servis bilo koje političke vlasti.
Zato je pitanje Turudića konkretan primjer onoga što bi javnost trebala pratiti ako SDP i Možemo dobiju priliku provoditi najavljeni model upravljanja.
“Kumske veze i stranačke iskaznice”
Hajdaš Dončić najavio je da u njihovu modelu više neće biti moguće “kumske veze i stranačke iskaznice” te da žele drugačije upravljati javnim dobrom.
To je politička poruka s kojom se teško može otvoreno polemizirati. Malo koja će stranka javno stati u obranu klijentelizma i pogodovanja.
Ali građani ne biraju vlast prema tome tko će prvi izgovoriti da je protiv pogodovanja. Pitanje je kako će se pogodovanje spriječiti.
Kako će se birati uprave državnih poduzeća? Prema kojim kriterijima će se imenovati nadzorni odbori? Kako će se osigurati stručnost i odgovornost imenovanih osoba? Tko će nadzirati provedbu?
Bez odgovora na ta pitanja, “stranačke iskaznice” ostaju politička poruka, a ne razrađen model upravljanja.
Promjena izbornog sustava
Hajdaš Dončić kao razlog za promjenu Zakona o izbornim jedinicama navodi činjenicu da tramvaj broj 12 prolazi kroz tri izborne jedinice.
To je slikovit argument, ali izborni sustav ne može se uređivati prema trasi tramvajske linije.
Pitanje izbornih jedinica ozbiljna je tema i može se otvoriti rasprava o jednakosti biračkog glasa, broju stanovnika i teritorijalnoj povezanosti. Ali za to treba ponuditi konkretan model.
Građani trebaju znati kakav izborni sustav SDP i Možemo žele, a ne samo što im se na postojećem sustavu ne sviđa.
“Oštar rez” s HDZ-om
Sandra Benčić poručila je da Hrvatskoj treba “oštar rez” s naslijeđem HDZ-a i predstavila osam programskih područja kao temelj buduće suradnje SDP-a i Možemo.
Kritika HDZ-a legitimna je stvar. Ali 35 godina hrvatske države ne mogu se svesti na jednu političku optužnicu.
Hrvatska je u tom razdoblju prošla velike promjene, od završetka rata i ulaska u NATO do članstva u Europskoj uniji, promjena gospodarstva i životnog standarda, ali se istodobno suočila s ozbiljnim problemima poput demografskog pada, iseljavanja i visokih troškova stanovanja.
Politička kritika HDZ-a nije isto što i program buduće vlasti.
Program mora pokazati što bi nova vlast napravila drukčije.
Stan za svaku obitelj
Benčić najavljuje stvaranje uvjeta za javno stanovanje kako stan ne bi bio nedostižan san i kako nekretninski biznis ne bi ugrožavao egzistenciju obitelji.
Pitanje je jednostavno: koliko bi takva politika koštala?
Koliko stanova treba izgraditi, tko bi ih dobio, prema kojim kriterijima, na kojem zemljištu i tko bi financirao njihovu gradnju i održavanje?
Javna stanogradnja može biti dio stambene politike, ali svaka takva politika ima svoju cijenu. Građanima treba reći koliku.
“Zaustavit ćemo otpadnu mafiju”
Benčić je među prioritetima navela novi program gospodarenja otpadom i poručila da će zaustaviti “kriminal” i “otpadnu mafiju”, kao i uvoz stotina tisuća tona otpada za koji, prema njezinim riječima, Hrvatska nema kapacitete za obradu.
Borba protiv kriminala nije sporna. Ali “otpadna mafija” nije dovoljno precizan pojam za državnu politiku.
Ako postoje kaznena djela, trebaju postojati istrage i postupci. Ako je problem u uvozu otpada, treba reći o kojim je vrstama otpada riječ, tko ga uvozi, tko ima potrebne dozvole i gdje se obrađuje.
Nije svaki otpad isti i nije svaki uvoz otpada nezakonit.
“Naša hrana na našem stolu”
Benčić najavljuje princip “naša hrana na našem stolu” i tvrdi da Hrvatska ima uvjete za energetsku samostalnost.
Veća domaća proizvodnja hrane i veća energetska sigurnost mogu biti legitimni politički ciljevi. Ali samodostatnost nije isto što i zatvaranje države prema ostatku Europe.
Hrvatska je dio zajedničkog europskog tržišta i europskog energetskog sustava. Zato treba objasniti što točno znači energetska samostalnost i koliko bi njezino ostvarivanje koštalo.
Zdravstvo, obrazovanje i pravosuđe
Benčić je zdravstvo, obrazovanje i pravosuđe izdvojila među ključnim područjima buduće politike, pri čemu pravosuđe opisuje kao “rak-ranu našeg društva”.
Opet se vraćamo na isto pitanje.
Nitko nije protiv boljeg zdravstva, kvalitetnijeg obrazovanja i učinkovitijeg pravosuđa.
Ali politički program nije popis stvari koje svi građani žele.
Treba reći kako će se to postići, koliko će koštati i koje će se reforme provesti.
Koliko će koštati “duboka transformacija”?
Kada se sve današnje poruke stave zajedno, država bi trebala riješiti gotovo sve ključne probleme: stanovanje, zdravstvo, obrazovanje, energetiku, poljoprivredu, otpad, pravosuđe i gospodarstvo.
To je vrlo širok zahvat.
Svaka od tih politika ima svoju cijenu, svoje posljedice i svoje rizike.
Zato će pravi test SDP-a i Možemo biti tek kada svoje političke poruke pretvore u zakone, brojke, rokove i konkretne poteze.
Posebno će se vidjeti kako će postupati prema institucijama.
Jer nije problem najaviti promjenu vlasti. Nije problem tražiti razrješenje čelnika institucije ako se pritom poštuju zakonski uvjeti i procedura. Nije problem promijeniti loš zakon.
Problem bi nastao ako bi se pod “promjenom modela” zapravo podrazumijevalo stavljanje institucija pod političku kontrolu nove većine.
Tada se ne ruše ograde koje smetaju građanima.
Ruše se ograde koje štite građane od političke samovolje.
A upravo će na tome trebati posebno pažljivo pratiti SDP i Možemo ako nakon izbora dobiju priliku provesti ono što danas najavljuju.
