Jučer sam postavio pitanje želi li se na HRT-u zadržati status quo ili otvoriti prostor za stvarne promjene. Danas to pitanje dobiva konkretno ime.
Jučer sam objavio tekst o izboru novog glavnog ravnatelja HRT-a i namjerno nisam spominjao nijednog kandidata. Pisao sam o principu. Ako želiš zadržati postojeće stanje, biraš ljude iz strukture. Ako želiš promjene, biraš ljude izvan strukture. To nije matematičko pravilo, ali je sasvim legitimno pitanje kada govorimo o sustavu koji godinama ima iste probleme.
Piše Ante Rašić
Danas, nakon napada na Frana Juraja Prižmića, taj princip dobiva konkretnu dimenziju. Prižmić je kandidat koji dolazi izvan strukture HRT-a i upravo zato njegova kandidatura zaslužuje posebnu pozornost.
Posljednjih dana dio medija svoju pažnju usmjerava na Prižmićevu povezanost s HDZ-om i njegov politički angažman. Naravno da je to legitimna tema. Kandidat za glavnog ravnatelja HRT-a mora odgovoriti na pitanja o političkoj neovisnosti, odnosu prema politici i načinu na koji bi vodio javni servis. Ali onda treba postaviti i drugo pitanje: je li politička orijentacija doista razlog zbog kojeg je Prižmić problem ili je problem činjenica da dolazi izvan HRT-ove strukture?
Ako je politička pripadnost presudna, onda isti kriterij mora vrijediti za sve kandidate. Ako nije, onda bi se javnost trebala puno više baviti njihovim programima, iskustvom i odgovorom na pitanje što će napraviti s HRT-om. Jer glavni ravnatelj javnog servisa ne bira se zato da bi bio politički prihvatljiv jednoj ili drugoj strani, nego da bi vodio sustav koji se financira novcem građana.
U jučerašnjem tekstu napisao sam da hrvatskoj katedrali duha treba hitni remont. I dalje stojim iza toga. A taj se remont teško može napraviti ljudima iz strukture. Oni najbolje poznaju kuću, ali upravo zbog toga poznaju i njezine odnose, interese i načine funkcioniranja koji su se godinama stvarali.
Svaki ravnatelj koji je dolazio iz same kuće imao je priliku napraviti promjene. Nismo ih vidjeli u mjeri u kojoj se danas govori o potrebi za ozbiljnim zaokretom. Postojeće stanje uglavnom je ostajalo postojeće.
Zato pitanje nije treba li HRT čovjeka koji poznaje sustav. Naravno da ga treba. Pitanje je treba li mu još jedan čovjek koji će taj sustav samo nastaviti voditi na isti način ili čovjek koji će biti spreman promijeniti ono što očito ne funkcionira.
Unutarnji kadar najčešće znači kontinuitet. Čovjek izvana znači mogućnost promjene. Naravno, čovjek izvan sustava može pogriješiti, može ne poznavati dovoljno dobro unutarnje odnose i vrlo brzo naići na otpor. Ali čovjek koji dolazi izvana nema obvezu čuvati odnose koje nije stvarao i nema razloga štititi način rada koji želi promijeniti.
Upravo zato čovjek izvana može biti mnogo neugodniji za postojeće odnose nego čovjek koji ih već poznaje.
I tu dolazimo do Prižmića.
Ako je jedini problem njegova politička orijentacija, onda neka se o tome otvoreno razgovara. Ako je problem njegovo iskustvo, neka se usporedi s iskustvom ostalih kandidata. Ako je problem njegov program, neka ga se javno analizira. Ali ako je problem to što dolazi izvan HRT-a, onda je to već sasvim druga priča.
Ne treba unaprijed tvrditi da svaki napad na Prižmića znači strah od promjene. Ali treba postaviti pitanje kome odgovara da HRT ostane ovakav kakav jest.
Onima koji su zadovoljni njegovim načinom funkcioniranja svakako ne odgovara čovjek koji dolazi s namjerom da otvara pitanja koja su godinama ostajala po strani. A tih pitanja nije malo. Organizacija, broj zaposlenih, troškovi, odgovornost, program, upravljanje, način donošenja odluka i odnosi unutar kuće samo su dio onoga što bi novi ravnatelj morao otvoriti ako se doista želi promjena.
Zato nije neobično da se oko izbora ravnatelja već sada vodi politička i medijska borba. Ali upravo zbog toga treba paziti da se izbor ne pretvori u pitanje tko je kome politički prihvatljiv.
Glavni ravnatelj HRT-a nije funkcija koja bi trebala služiti tome da se nekoga nagradi ili nekome vrati politička usluga. Bira se osoba koja treba upravljati javnim servisom koji plaćaju građani.
Zato bi svaki kandidat trebao odgovoriti na ista pitanja: što će promijeniti, što će racionalizirati, kako će urediti sustav, kako će odgovarati za rezultate, kako će osigurati profesionalnost i što će napraviti s problemima koji se godinama gomilaju.
To bi trebala biti glavna tema izbora novog ravnatelja HRT-a, a ne samo pitanje tko je iz koje strukture, tko je politički lijevo ili desno i tko je kome prihvatljiv.
Zato se vrijedi vratiti na ono što sam napisao jučer. Ako se želi status quo, izbor je jednostavan. Treba izabrati čovjeka iz strukture. Ako se želi promjena, onda treba imati hrabrosti izabrati čovjeka koji će tu strukturu mijenjati.
Fran Juraj Prižmić pritom nije nikakav jamac da će HRT biti promijenjen. To nitko ne može znati prije nego što dobije priliku. Ali njegova kandidatura otvara upravo ono pitanje koje je puno važnije od njega osobno.
Želi li se na HRT-u doista promjena ili se samo želi novi čovjek na starom mjestu i nastavak starog načina rada?
To je pitanje na koje će odgovor morati dati Hrvatski sabor.
A možda će upravo način na koji se posljednjih dana napada Prižmića pokazati koliko je odgovor na to pitanje nekima neugodan.
Jer promjena je uvijek najteža za one kojima postojeće stanje odgovara.
