Zagrebački holding i sindikati nisu postigli dogovor, a štrajk je najavljen za 28. rujna. Istodobno su gradonačelnik Tomislav Tomašević i predsjednik Gradske skupštine Matej Mišić otputovali u Peking, gdje će sudjelovati u programu gradske delegacije i potpisati Pismo namjere.
Na taj nesklad u svom tekstu upozorava Dina Dogan. Dok radnici Holdinga i ZET-a čekaju rasplet pregovora o plaćama, gradsko vodstvo nalazi se tisućama kilometara od Zagreba.
Autorica posebno propituje ulogu Mateja Mišića, predsjednika Gradske skupštine, koji je dio delegacije iako Skupština, prema dosad objavljenim informacijama, ne odlučuje o Pismu namjere koje će biti potpisano u Pekingu.
Dina Dogan pritom ne tvrdi da je putovanje organizirano zbog izbjegavanja problema sa sindikatima. Naprotiv, ostavlja mogućnost da je put planiran puno prije nego što su pregovori došli do sadašnje točke. No smatra da je problem u samom trenutku u kojem gradsko vodstvo odlazi iz Zagreba.
Svoj tekst završava usporedbom s Neronom koji, prema poznatoj povijesnoj predaji, svira dok Rim gori.
Neron svira dok Rim gori
U petak je Zagrebački holding priopćio da mirenje sa sindikatima nije uspjelo. Štrajk je zakazan za 28. rujna. A taj isti dan, gradonačelnik Tomislav Tomašević i predsjednik Gradske skupštine Grada Zagreba Matej Mišić sjeli su na avion za Peking. Ostaju tamo do 22. rujna.
Znači, dok pet tisuća radnika Holdinga i gotovo četiri tisuće iz ZET-a čekaju hoće li im poslodavac ponuditi ijedan euro više od 4,5% na osnovicu, vrh grada slika se na forumu talenata i sajmu oznaka izvornosti. I potpisuje Pismo namjere. Bez ijedne konkretne obveze u njemu, samo fraze o održivom razvoju, digitalizaciji, suradnji.
Simbolika je gotovo previše dobra da bude istinita. Poput Nerona.
Grad tvrdi da povećanja osnovice za radnike grada ugrožava financijsku stabilnost dva gradska poduzeća. A opet, nema problema platiti let, protokol i smještaj delegaciji čija je jedina konkretna zadaća potpis na papiru bez ijedne mjerljive stavke.
Kad se to dvoje stavi jedno pored drugog, teško je ne pomisliti na cara koji svira dok grad gori. Jer to se doslovno događa. Dok se u Zagrebu troše posljednji dani prije nego što sindikati krenu u javno izjašnjavanje, oni koji bi trebali sjediti za stolom su devet tisuća kilometara daleko.
Mišićeva prisutnost je posebna priča. Tomašević barem ima neku formalnu ulogu, on potpisuje sporazum u ime grada. Ali Mišić je predsjednik Skupštine, a Skupština o ovom Pismu namjere ništa ne odlučuje.
Koliko se iz najave vidi, njegova je uloga na ovom putu čisto protokolarna. Fotografija, prisutnost, možda plaketa, da mu rit vidi puta. To je baš onaj tip funkcije koja se najlakše pretvori u privilegiju bez ikakve stvarne odgovornosti, put koji se ne može opravdati poslom, nego samo pozicijom koju netko slučajno zauzima.
Dok radnici pregovaraju za nekoliko eura, predsjednik Skupštine putuje o trošku grada zbog potpisa koji njega formalno uopće ne obvezuje.
Ako za mjesec dana Tomašević ne bude mogao pokazati nijedan konkretan ugovor ili investiciju koja je proizašla iz ovog puta, onda je jedini opipljivi rezultat trošak i odsutnost baš u trenutku kad je gradu najviše trebala prisutnost vlasti.
Ne mora sve ovo značiti da je netko pobjegao iz grada. Možda je samo loše procijenjen trenutak, vjerujem da je put planiran mjesecima prije nego što je kriza sa sindikatima eskalirala.
Ali politički učinak je isti kao i s carem koji svira dok grad gori. Nije bitno je li bio ravnodušan ili je samo loše čitao situaciju. Građani pamte tko je bio tu kad je trebalo biti tu, a tko nije.
