Plenkovićeva poruka bila je kratka i jasna: „Ni meni se ne sviđa.”
Tonči Glavina nije briljirao ni kao ministar „sunca i mora”, a potpora idejnom rješenju maksimirskog stadiona pokazala se kao pretežak politički teret. Vlada u taj projekt ulazi s polovinom novca i riješenim zemljištem s Biskupijom. U takvom odnosu snaga promašiti političku procjenu znači napraviti štetu vlastitoj Vladi.
Glavina je na prvu podržao odluku Tomaševića i Bobana. Promašio je trenutak, političku klimu i raspoloženje javnosti. Dok premijer na aktualnom satu najavljuje zaoštravanje političke igre, oporbi poručuje da su „mucice” i najavljuje čvršći odgovor, oko Maksimira se događa upravo suprotno.
Bad Blue Boysi poručuju Bobanu da projekt neće proći, a pravnici javno upozoravaju da bi se odabirom rješenja trebali pozabaviti USKOK i DORH.
U takvoj situaciji ministar nije stao na loptu. Nije pričekao, nije procijenio političke posljedice i nije zaštitio Vladu od problema. Otrčao je podržati rješenje koje je od početka nosilo ozbiljan politički rizik, a onda je premijer morao naknadno gasiti požar.
To nije samo pitanje jednog stadiona. To je pitanje načina na koji ministar donosi odluke.
Ministar u Vladi ne može gledati samo svoj resor. Svaki njegov potez ima političku težinu, posebno kada je riječ o projektu koji financira država, koji se radi u Zagrebu i koji je politički vezan uz Tomislava Tomaševića i Dragana Bobana.
U takvoj situaciji Glavina je morao znati što radi. Morao je znati da odluka neće ostati samo na arhitektonskom rješenju stadiona, nego da ulazi ravno u politički prostor. Umjesto toga, pokazao je da ne vidi širu sliku.
Dok se oko Maksimira slaže pravni i politički kaos, ministar nadležan za „plavetnilo i tjelovježbu” djeluje kao slučajni prolaznik. A upravo je on trebao prvi prepoznati problem.
Vlada sada ima problem koji nije morala imati.
Plenković je porukom „Ni meni se ne sviđa” praktički povukao ručnu. Time je otvorio i puno šire pitanje: ako premijer mora ispravljati političke procjene vlastitog ministra, čemu onda služi ministar?
Priče o rekonstrukciji Vlade i zamjeni pet ministara zato više nije moguće samo tako odbaciti. Predizborna kampanja je krenula, a loše procijenjen projekt Maksimira može izravno iritirati birače.
U politici se pogreška može dogoditi. Ali kada ministar svojim potezom napravi problem premijeru, a premijer ga mora javno ispravljati, onda više nije riječ samo o pogrešci. Riječ je o pitanju političke odgovornosti.
Glavina je svoju dionicu odradio.
Sada je na Plenkoviću da odluči je li mu takav ministar potreban u završnici mandata.
