Mlada liječnica, koja je poznavala Kristijana, muškarca preminulog nakon nasilja u psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan na Jankomiru, objavila je emotivno i oštro obraćanje u kojem je progovorila o tragediji, odgovornosti medicinskog osoblja i stanju u zdravstvenom sustavu. Mlada liječnica odlučila je javno progovoriti, ali zbog mogućih posljedica za svoju profesionalnu karijeru njezino ime za sada ostaje tajno.
U svojem videu nije skrivala ljutnju i ogorčenje zbog onoga što se dogodilo, a posebno ju je pogodilo ponašanje dijela medicinske struke nakon objave snimki nasilja. Istaknula je kako se kao liječnica i osoba koja je poznavala Kristijana osjeća dužnom javno progovoriti.
„Ako ću si ovime ugroziti posao, onda to nije posao na kojem ja želim biti. Onda to nije struka u kojoj ja želim biti i onda to nisu ljudi s kojima ja uopće želim biti u doticaju”, poručila je na početku obraćanja.
Osvrnula se i na prizore nasilja nad pacijentom, ističući kako je riječ o čovjeku koji je došao u bolnicu tražeći pomoć, kao ranjiva osoba koja se više nije mogla sama nositi sa svojim problemima. „Osoba koja se borila sa svojom psihom, došla u bolnicu, na odjel, kao vrlo ranjiva, tražeći pomoć, u nemogućnosti da si sama pomogne. Znači, nije bio životno ugrožen i izašao je iz bolnice kao truplo”, rekla je liječnica.
Posebno ju je pogodilo ponašanje dijela kolega na društvenim mrežama i u liječničkim grupama. Upitala se zašto se brišu objave u kojima se traži odgovornost i zašto o slučaju otvoreno ne govore ljudi iz medicinske struke. „Zašto se objave brišu? Zašto one nestaju? Zašto o ovome nitko iz medicinske struke ne priča?”, upitala je.
Naglasila je kako profesionalna pripadnost ne može biti opravdanje za šutnju niti razlog za relativiziranje nasilja. Osvrnula se i na Hipokratovu zakletvu, u kojoj se kolege nazivaju braćom, postavljajući pitanje može li se takva povezanost primjenjivati i na one koji su sudjelovali u nasilju nad pacijentom.
„Kolege su mi braća, je li? Jesu li mi braća monstrumi? Jesu li ljudi koji su napravili teško ubojstvo moja braća? Svakako nisu. Moja braća nisu”, poručila je.
Odgovornost svih koji su bili u bolnici
Govoreći o snimkama iz bolničke sobe, liječnica je upozorila na odgovornost svih koji su se ondje nalazili, posebno ističući položaj liječnice kao najvišeg autoriteta među prisutnim osobljem. Prema njezinim riječima, na snimci se u jednom trenutku vidi devet osoba, uključujući liječnicu koja je, kako je istaknula, imala najveću odgovornost za liječenje i postupanje prema pacijentu.
Odbacila je pokušaje opravdavanja događaja težinom liječničkog posla i mogućim pogreškama koje se događaju u medicinskoj praksi. Razlikuje, istaknula je, liječničku pogrešku od nasilja nad pacijentom.
„Svi mi griješimo kao doktori. Zato što je jako odgovoran posao, težak je ponekad, ne znaš sve i može ti se dogoditi, ali ne može ti se dogoditi da ubiješ pacijenta”, rekla je.
Posebno je istaknula kako znanje i stručnost sami po sebi ne znače mnogo ako iza njih ne stoji ljudskost. „Ti znanje i sva stručnost ovog svijeta ne znače apsolutno ništa ako nema ljudskosti”, poručila je.
Traži stroži nadzor i zaštitu pacijenata
Mlada liječnica smatra kako slučaj mora potaknuti ozbiljne promjene u zdravstvenom sustavu, posebno kada je riječ o nadzoru nad medicinskim osobljem i zaštiti pacijenata koji se zbog svojeg zdravstvenog stanja ne mogu sami braniti. Upozorila je da posebno ranjivi pacijenti, oni koji nemaju obitelj ili osobe koje ih redovito posjećuju, mogu ostati bez ikoga tko bi primijetio što se s njima događa iza zatvorenih vrata bolničkih odjela.
Zbog toga smatra da su potrebni znatno stroži mehanizmi nadzora nad medicinskim osobljem, ali i ozbiljnije psihološke procjene osoba koje se odlučuju za rad u medicini. Postavila je pitanje zašto se tijekom obrazovanja budućih liječnika ne provjeravaju emocionalna stabilnost, empatija i sposobnost postupanja u kriznim i stresnim situacijama.
„Zašto na Medicinskom fakultetu ne postoji ozbiljna psihološka procjena kandidata? Zašto ne postoji procjena postupanja u kriznim i stresnim situacijama? Zašto ne postoji procjena emocionalne stabilnosti i empatije?”, upitala je.
Osvrnula se i na pokušaje opravdavanja nehumanog postupanja velikim opterećenjem medicinskog osoblja. Istaknula je da težina posla, broj pacijenata i odgovornost koju liječnici nose ne mogu biti opravdanje za nasilje i ponižavanje ljudi koji su došli potražiti pomoć.
„Bio je jedna velika dobričina”
Posebno emotivan dio njezina obraćanja odnosio se na Kristijana, kojeg je osobno poznavala i s kojim se počela družiti nakon što su se ponovno susreli godinama nakon srednje škole. Opisala ga je kao snažnog, visokog i krupnog muškarca, ali istodobno iznimno pažljivog, pristojnog i dobrog čovjeka.
„On je bio jedna velika dobričina, jako pažljiv, pomagao ljudima s posebnim potrebama, nekako diplomirani kineziolog, ali dao svoj život na neki način u plemenite svrhe, da bi pomagao i drugima”, rekla je.
Dodala je kako je pisao knjigu o muško-ženskim odnosima jer je smatrao da su se u društvu izgubile neke vrijednosti i želio je pomoći ljudima da pronađu ljubav i izgrade ozbiljne odnose. Prema njezinim riječima, pomagao je ljudima s posebnim potrebama i želio je učiniti nešto dobro za druge, a ne živjeti samo za sebe.
Posebno ju je zasmetalo način na koji se nakon tragedije pisalo o Kristijanu i kako su pojedinci njegovu fizičku konstituciju povezivali s agresivnošću. Odbacila je takve prikaze, podsjećajući da je bio vezan za bolnički krevet i da se nije mogao braniti.
SLUČAJ JANKOMIR: Kakve kazne očekuju odgovorne? Tehničarima prijeti do 40 godina zatvora
„On je tamo bio vezan na krevetu, znači ništa nije mogao, apsolutno ništa. Kao drugo, on je svojim likom, u svojoj nutrini, bio potpuno suprotno od toga, jedna dušica nježna”, poručila je.
Naglasila je i da Kristijana ne treba povezivati s ovisnošću samo zato što je bio hospitaliziran na psihijatrijskom odjelu. Govorila je o ljudima koji se bore s psihičkim problemima i koji pomoć traže upravo onda kada se više ne mogu sami nositi sa svojim stanjem.
„Odgovorni moraju snositi najoštrije posljedice”
Liječnica je na kraju pozvala na odgovornost svih koji su sudjelovali u nasilju i poručila da se slučaj ne smije zaboraviti niti završiti na javnom zgražanju. Smatra da odgovorni moraju snositi najteže posljedice, a da tragedija mora biti povod za ozbiljne promjene u načinu nadzora i zaštite pacijenata.
„Jedini način da pravda bude zadovoljena je da odgovorni nose posljedice i to kao najoštriju moguću kaznu”, naglasila je.
Svoje obraćanje zaključila je pozivom na promjene i porukom da nezadovoljstvo zdravstvenim sustavom ne smije ostati samo na riječima. Istaknula je kako postoje liječnici i medicinski djelatnici koji svoj posao obavljaju humano i predano, ali smatra da takvi primjeri ne smiju biti iznimka.
„Ima jako, jako puno otvorenih pitanja o društvu koje treba rješavati, ali to onda ne znači da nikad ne krećemo zato što ih je puno. Pa ajde da krenemo sad.”
Na samom kraju izgovorila je rečenicu koja sažima njezinu poruku i poziv na zaštitu onih koji se sami ne mogu braniti:
„Ako možeš, moraš. Za one koji ne mogu.”
