Hajdemo malo ex cathedra, bez ambicija za dogmatizmom i bez namjere da bilo kome držimo lekcije. Samo jedno jednostavno novinarsko pitanje: što je zapravo vijest u priči o štrajku tisuća radnika ZET-a i Zagrebačkog holdinga?
Je li vijest zašto su ljudi izašli u štrajk, što traže, kakvi su njihovi radni uvjeti, što im nudi uprava, koliko će štrajk trajati i kakve će posljedice imati za građane Zagreba? Ili je važnije pronaći dvojicu radnika koji su odlučili raditi unatoč štrajku i od njih napraviti glavnu priču?
Tu dolazimo do zanimljivog hrvatskog novinarskog poučka. Nije važno zbog čega štrajka na tisuće ljudi, važno je pronaći dvoje štrajkbrehera koji su od ranije poznati kao podržavatelji zagrebačke gradske vlasti, analizira dr.sc. Ivica Granić.
I onda njih dvojica postaju vijest.
Ne zato što predstavljaju tisuće radnika, ne zato što mogu objasniti razloge štrajka, ne zato što mogu odgovoriti na pitanje o plaćama, uvjetima rada ili zahtjevima sindikata, nego zato što se njihov politički predznak lijepo uklapa u priču koju je netko očito već unaprijed zamislio.
Pa hajdemo još malo ex cathedra. Novinarstvo se, barem u osnovi, oslanja na nekoliko temeljnih načela koja bi trebala jamčiti njegovu profesionalnost i svrhu. Prvo je istinitost i točnost, odnosno prikupljanje provjerenih činjenica i njihovo točno prenošenje. Ako tisuće radnika štrajkaju, prvi novinarski zadatak trebao bi biti utvrditi zašto štrajkaju. Što traže, u čemu je spor, što kaže uprava, što sindikati, a što gradska vlast?
Dvoje ljudi koji nisu pristali na štrajk mogu biti dio priče. To nije sporno. Ali oni ne mogu postati zamjena za priču o razlozima zbog kojih je do štrajka uopće došlo.
Drugo načelo je neovisnost i objektivnost. Novinarstvo bi trebalo biti oslobođeno političkih, ekonomskih i osobnih interesa. Zato postaje problem kada se iz jedne ozbiljne društvene teme izvlači politički podoban detalj, dok se njezina stvarna bit gura u drugi plan.
Ako su ljudi koji nisu štrajkali ranije javno podržavali zagrebačku gradsku vlast, i to može biti informacija. Ali pitanje je zašto je ta informacija važna. Ako pomaže razumjeti događaj, treba je objaviti. Ako služi tome da se jedne radnike prikaže kao razumne i odgovorne, a druge kao problematične ili politički motivirane, onda više ne govorimo samo o informiranju. Govorimo o konstrukciji priče.
Treće načelo je nepristranost, odnosno izbalansiranost. Ako izvještavate o štrajku, trebali biste čuti one koji štrajkaju, one protiv kojih se štrajka, ali i one koji štrajk ne podržavaju. Međutim, svi ti glasovi moraju biti stavljeni u kontekst. Dvoje radnika koji rade tijekom štrajka mogu biti zanimljivi sugovornici, ali njihova odluka ne objašnjava zbog čega je štrajk pokrenut niti može predstavljati stav tisuća drugih radnika.
Ako se njihov osobni izbor pretvori u središnju priču, dok se razlozi štrajka guraju u drugi plan, publika više ne dobiva cjelovitu sliku događaja. Dobiva selektiranu sliku.
Četvrto načelo je odgovornost prema javnosti. A kome novinarstvo odgovara? Ne gradskoj vlasti, ne sindikatima, ne upravi Holdinga, ne radnicima, ne oporbi i ne bilo kojoj političkoj opciji. Odgovara javnosti.
A javnost nisu samo politički akteri i njihovi simpatizeri. Javnost su i građani koji ne mogu doći na posao, roditelji koji ne mogu odvesti djecu u školu, ljudi koji ne mogu do liječnika, studenti, umirovljenici i svi oni koji ovise o javnom prijevozu.
Njih zanima zašto je do štrajka došlo i kada će problem biti riješen. Politička biografija dvojice ljudi koji su odlučili sjesti za volan može biti zanimljiva, ali ne može postati važnija od pitanja koje je dovelo do štrajka tisuća radnika.
I konačno, tu je humanost i društvena solidarnost. To ne znači da novinar mora biti na strani štrajkaša. Ne znači ni da mora biti protiv uprave ili gradske vlasti. Znači da mora biti svjestan kako iza svake brojke postoje ljudi.
Iza tisuća radnika koji štrajkaju postoje njihove plaće, radni uvjeti, obitelji i egzistencija. Iza građana koji zbog štrajka ne mogu koristiti javni prijevoz također postoje njihovi životi, posao, obveze i problemi.
Zato ozbiljno novinarstvo mora pokušati objasniti što se događa i zašto se događa, a ne samo pronaći zgodnog pojedinca koji se može uklopiti u unaprijed pripremljenu političku priču.
I sada dolazimo do pitanja s početka. U koje se od tih pet načela uklapa novinarska praksa u kojoj je činjenica da tisuće ljudi štrajkaju manje važna od činjenice da su dvojica ljudi odlučila ne štrajkati, a pritom su od ranije poznata kao podržavatelji zagrebačke gradske vlasti?
Možda u svih pet. A možda baš ni u jedno.
Jer kada se od tisuća ljudi koji štrajkaju napravi kulisa, a dvojica pojedinaca postanu glavna vijest zato što politički odgovaraju željenoj interpretaciji, onda se više ne postavlja pitanje što je vijest.
Postavlja se pitanje tko odlučuje što će vijest biti.
A to je već puno ozbiljnije pitanje od samog štrajka u ZET-u i Holdingu.
