Beograd sutra otvara FEST filmom „Zlatni rez ’42: Djeca Kozare“ Lordana Zafranovića. Riječ je o filmu o hrvatskoj povijesti, s hrvatskim glumcima, koji je plaćen novcem iz Beograda i Banje Luke. Istodobno, hrvatske institucije šute.
Novac za film, prema dostupnim podacima, došao je iz Srbije i Republike Srpske, od Filmskog centra Srbije, Audiovizualnog centra Republike Srpske i TS Medije. Premijera pada usred Vučićeve predizborne kampanje. Ništa od toga nije slučajno i ništa od toga nije tajna.
Tajna je nešto drugo: zašto o tome šute Ministarstvo kulture i medija i Hrvatski audiovizualni centar?
Krivotvorina plakata kao prvi test vjerodostojnosti
Film koji tvrdi da govori istinu o povijesti počinje promotivnim plakatom čija je vjerodostojnost već dovedena u pitanje. Kritičari tvrde da fotografija na plakatu ne prikazuje majku i djecu s Kozare, nego hrvatsku obitelj Ivičević iz Drvenika, snimljenu u savezničkom izbjegličkom logoru El Shatt u Egiptu, kamo su 1943. i 1944. evakuirani deseci tisuća civila iz Dalmacije.
Ako je to točno, riječ je o hrvatskim izbjeglicama od rata predstavljenima kao žrtve ustaškog terora. To nije pitanje umjetničke slobode, nego provjerljive činjenice.
Producenti mogu tu sumnju otkloniti vrlo jednostavno, objavom izvora fotografije, arhiva iz kojeg je preuzeta i podatka o tome tko je na njoj.
Dok to ne učine, plakat ostaje ozbiljan problem i pitanje vjerodostojnosti cijelog projekta.
Isti ljudi, dvije blagajne
U filmu glumi niz istaknutih hrvatskih glumaca. Većinu njih plaćaju hrvatski porezni obveznici, izravno ili preko ustanova koje financiraju država i gradovi.
Bojan Navojec od 2015. godine prvak je Drame HNK u Zagrebu, nacionalnog kazališta. Milivoj Beader stalni je član ansambla Zagrebačkog kazališta mladih od 2007. godine, dok je Hana Hegedušić dramska prvakinja HNK u Varaždinu.
Vilim Matula, kojeg srpski mediji također navode uz film, član je ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh. Leon Lučev ove je godine igrao u filmu „Koke“, koji se nalazi u HAVC-ovu katalogu hrvatskih filmova i prikazan je u Puli 2026. godine.
Rene Bitorajac vodi privatno kazalište Luda kuća, ali karijeru je gradio u Kerempuhu i u filmovima nastalima uz javni novac.
Nitko ne traži da itko ostane bez posla zbog uloge. Glumac nije lik kojeg igra, a sloboda umjetničkog rada nije pregovaračka točka.
Ali sloboda vrijedi u oba smjera. Ako je glumcima slobodno raditi za projekt koji financiraju institucije Srbije i Republike Srpske, onda je javnosti slobodno pitati kako hrvatska kulturna politika gleda na to da Beograd koristi hrvatska imena kao pokriće za svoju verziju povijesti.
Igrani film nije udžbenik, ali izvori postoje
Igrani film smije zgušnjavati događaje, izmišljati dijaloge i birati perspektivu. To vrijedi za Zafranovića kao i za svaki ratni film.
Ali kada se film predstavlja kao istina o stradanju djece s Kozare, a financira ga država koja tu temu desetljećima koristi kao političko oružje, gledatelj ima pravo tražiti provjeru.
Građa za tu provjeru postoji i dostupna je. To su poimenični popisi djece s Kozare, izvješća vlasti NDH, dokumentacija Crvenog križa, arhiv akcije Diane Budisavljević, svjedočanstva preživjelih i obitelji koje su djecu udomile u Zagrebu, Samoboru i okolici.
Ta građa govori i o zločinu i o spašavanju, o stradanju djece u logorima i o tisućama koje su preživjele zahvaljujući ljudima u Hrvatskoj.
Film koji prikaže samo jednu polovicu te istine nije film o zlu, nego film o politici.
Zato je jedini ozbiljan odgovor na ovaj film stručan, a ne uvredljiv. Nakon premijere trebalo bi scenu po scenu usporediti njegove tvrdnje s dokumentima i rezultat objaviti. Tu bi analizu trebali naručiti oni koji za to i postoje.
Pitanja za ministricu Obuljen Koržinek
Prvo pitanje ministrici kulture i medija Nini Obuljen Koržinek glasi: smatra li Ministarstvo da film koji Srbija i Republika Srpska financiraju i promoviraju usred izborne kampanje ima ikakve veze s politikom? Ako nema, zašto? Ako ima, zašto Ministarstvo šuti?
Hoće li Ministarstvo reagirati ako film krene u međunarodnu distribuciju kao „hrvatski“ film o hrvatskoj krivnji, s hrvatskim glumcima kao jamstvom vjerodostojnosti?
Hoće li Ministarstvo, zajedno s Hrvatskim državnim arhivom i Hrvatskim institutom za povijest, potaknuti stručnu usporedbu filma s arhivskom građom o djeci s Kozare?
I konačno, gdje je hrvatski film o Bleiburgu, Vukovaru ili Škabrnji, s jednakim budžetom i jednakom međunarodnom ambicijom?
Pitanja za HAVC
Pitanje za Hrvatski audiovizualni centar također je vrlo konkretno.
Ima li HAVC ikakav stav o projektima u kojima sudjeluju autori i glumci s hrvatskih javnih natječaja, a koji služe političkim ciljevima susjedne države?
Zašto Srbija može financirati četverosatni spektakl o hrvatskoj povijesti, a HAVC godinama ne zna objasniti vlastite kriterije raspodjele novca?
Postoji li u Hrvatskoj ijedan javno financiran program koji bi dokumentarnim ili igranim filmom ispričao priču o spašavanju djece s Kozare?
Nasilje nije odgovor
Prijetnje „jamom“ i pozivi na protjerivanje koji kruže mrežama su sramotni i rade isključivo za Beograd. Srpski mediji već ih koriste kao dokaz „ustaške Hrvatske“.
Odgovor na propagandu nije linč, nego dokumenti i institucije koje rade svoj posao.
Upravo zato je šutnja Ministarstva kulture i medija i HAVC-a najveći problem cijele priče. Kada država ne kaže ništa, prostor ispune oni najglasniji i najgori.
