Film koji su Hrvati željeli gledati, ali im to nije svugdje bilo omogućeno
Film „260 dana” do kraja ove godine pogledat će više od 100.000 ljudi. Film za koji hrvatska država nije izdvojila ni centa, film koji niste mogli pogledati ni u CineStaru ni u lancu neovisnih kina. Umjesto uobičajene distribucije, imao je gotovo gerilsku distribuciju. U pojedinim gradovima i županijama bilo je teško osigurati prikazivanje, a još uvijek postoje gradovi u Hrvatskoj u kojima film nije prikazan. Ne zato što producent i distributer to nisu željeli, nego zato što lokalna vlast nije bila zainteresirana da se to dogodi.
Film 260 dana Hrvati su željeli gledati, ali distribucija nije bila jednostavna
Bitka da film pogledaju hrvatski građani nije dobivena, ali nije ni izgubljena. Najbolje svjedočanstvo tome sportske su dvorane u kojima je film gledalo i više od 5000 ljudi. Dvorane su bile ispunjene, a ovacije i pljesak trajali su desecima minuta. Gdje god je prikazan, film nije imao praznu dvoranu.
Što nam to govori? Govori da Hrvati žele pogledati ovaj film. Žele vidjeti priču o istini, priču koja nije samo ratna, nego je u svojoj biti antiratna. Film bez laži, bez prozirne demagogije i bez pokušaja da se povijest prilagodi nečijim političkim interesima.
Zašto je nekima smetalo da film o Domovinskom ratu dođe do publike?
Činjenica da brojni Hrvati nisu imali priliku pogledati film otvara mnogo ozbiljnije pitanje. Postoje li interesi i strukture kojima nije odgovaralo da ovaj film dođe do hrvatske publike? Koliko su u svemu tome presudili interesi, a koliko ideološki svjetonazori? Čini se da su u ovom slučaju interesi pokušali nadjačati umjetnost, ali i istinu. Ne samo istinu o poruci koju film šalje nego i istinu o agresiji, zločinima i Domovinskom ratu.
Pokušali su zaustaviti istinu. Nisu uspjeli, niti će ikada uspjeti.
HAVC izdvojio 150 milijuna kuna, a film 260 dana nije dobio ni centa
Napisao sam da film nije dobio ni centa od hrvatske države. Vrijedi, međutim, podsjetiti da je ista ta država u određenom razdoblju, koje se mjeri godinama, izdvojila oko 150 milijuna kuna za filmove koje je pogledalo približno 150.000 ljudi. Pokušajte sami izračunati koliko je javnog novca izdvojeno po jednom gledatelju. A to su samo sredstva HAVC-a. Novac je stizao i iz drugih izvora, ponovno iz džepova poreznih obveznika.
Među tim filmovima bilo je i onih koje, slikovito rečeno, nije pogledala ni uža rodbina njihovih autora. I zato se nameće sasvim legitimno pitanje: prema kojim su kriterijima raspoređivana javna sredstva i zašto film koji je okupio desetke tisuća gledatelja nije dobio nikakvu potporu države?
Dragovoljci Domovinskog rata poklonili su film hrvatskom narodu
„260 dana” jedini je svjetski relevantan film o Domovinskom ratu, film koji nekim strukturama u ovoj državi nije bio po volji i koji, očito, nije bio poželjan. Ipak, postojali su ljudi koji su odlučili da ga doslovno poklone hrvatskom narodu.
To su dragovoljci Domovinskog rata koji su poslije postali uspješni poslovni ljudi. Ljudi koji su imali i želju i moralnu odgovornost omogućiti da ova filmska priča dođe do hrvatske publike. Nisu ga poklonili državi, poklonili su ga narodu. Zbog istine i zbog onih koji su Domovinski rat proživjeli, ali i zbog generacija koje o njemu tek trebaju učiti.
Do kraja godine film će prijeći brojku od 100.000 gledatelja. To je rezultat vrijedan poštovanja, ali istodobno i brojka koja otvara pitanje koliko bi gledatelja imao da mu se omogućila redovita distribucija, da nije bilo prepreka i da su mu vrata hrvatskih kina bila otvorena.
Trebalo ih je biti milijun.
Ako još niste pogledali film „260 dana”, a imate želju, nemojte dopustiti da sve ostane samo na želji. Pogledajte ga. Ne zbog producenata, ne zbog distributera, nego zbog istine. Zato u vremenu mjeseca studenog, koji je uz mjesec svibanj jedan od natežih mjeseci u hrvatskoj povijesti, odvojite malo vremena.
Da se ne zaboravi.
