„Odgojiti čovjeka u umu, ali ne i u moralu, znači odgojiti prijetnju društvu.” Riječi su to bivšeg američkog predsjednika Theodorea Roosevelta koje danas, u svjetlu tragičnih događaja u hrvatskom zdravstvu, odzvanjaju snažnije nego ikad.
Rooseveltova misao pogađa samu srž problema s kojim se domaća javnost suočava svaki put kada sustav zakaže, a ljudski život postane tek stavka u birokratskom izvješću. Tragična smrt 32-godišnjeg pacijenta Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju „Sveti Ivan” u Jankomiru ponovno je otvorila bolno pitanje: tko je doista odgovoran kada institucije koje bi trebale štititi najranjivije građane postanu mjesto njihova stradanja?
Nakon što je slučaj dospio u javnost, uslijedio je već dobro poznati politički narativ. Ostavke su podnijeli ravnateljica bolnice, njezina zamjenica, pomoćnica za sestrinstvo te članovi Upravnog vijeća koje je imenovao Grad Zagreb. Međutim, smjene i odlasci na operativnoj razini rijetko daju odgovor na ključno pitanje koje lebdi iznad svakog sličnog slučaja: gdje počinje osobna i politička savjest?
Upravo je dosljednost jedan od najvažnijih testova političkog djelovanja. Politika bi, barem prema svojoj temeljnoj definiciji, trebala biti rad za javno dobro. No što se događa kada taj rad izostane? Što ostaje od političkih načela kada se ona više ne primjenjuju onda kada postanu neugodna za vlastitu stranku, vlastitu administraciju ili političke suradnike? Tada se otvara pitanje koje naši političari uporno zaobilaze, pitanje osobnog morala.
Posebnu pozornost javnosti privukli su istupi saborske zastupnice stranke Možemo! i psihijatrice Ivane Kekin. S jedne strane, Kekin upozorava na kronične probleme u zdravstvenom sustavu, kritizira određene privatne klinike i traži političku odgovornost resornog Ministarstva zdravstva. Međutim, kada je riječ o tragediji u ustanovi čiji je osnivač Grad Zagreb, kojim upravlja upravo njezina stranka, njezina se kritika ne usmjerava prema političkoj odgovornosti vlastite gradske administracije.
Kekin tako odgovornost vraća na razinu cijelog zdravstvenog sustava. Svi su, čini se, odgovorni, od Ministarstva do pojedinih sudionika, ali ostaje pitanje tko je odgovoran za ustanovu čiji je osnivač Grad Zagreb. Država nije osnivač te klinike, nego Grad Zagreb. To nije nevažna formalnost, nego činjenica koja otvara pitanje političke odgovornosti gradske vlasti.
U tom kontekstu još glasnije odjekuje podsjetnik na njezinu izjavu iz 2023. godine, kada je povodom 65. obljetnice bolnice isticala kako je Grad ponosan na tu kliniku, njezine metode liječenja i stručne smjernice.
Lako je iskazivati ponos institucijom dok se režu vrpce, obilježavaju obljetnice i drže svečani govori. No pravi test političke dosljednosti nastupa onda kada se dogodi tragedija u vlastitom dvorištu. Tada više nisu dovoljni govori o uspjesima, stručnosti i sustavu. Tada javnost očekuje odgovore, a ne prebacivanje odgovornosti na druge.
Pravni minimum umjesto savjesti
Prebacivanje odgovornosti između lokalne i državne razine, odnosno između osnivača i Ministarstva, pokazuje koliko su domaći političari vješti u komunikacijskim strategijama i izbjegavanju vlastite odgovornosti.
No, vraćajući se na Rooseveltovo upozorenje, znanje, titule i politička vještina bez jasnog moralnog kompasa ne čine društvo sigurnijim. Politička odgovornost nije samo pitanje zakonskih ovlasti, statuta i formalnih nadležnosti upravnih vijeća. Ona je prije svega pitanje morala, riječi koja je u hrvatskoj politici već desetljećima gotovo zabranjena.
Nije dovoljno pozivati se na propise i tražiti odgovornost drugih. Politička odgovornost podrazumijeva i spremnost da se vlastiti postupci, odluke i propusti stave pod povećalo javnosti. To vrijedi jednako za one koji obnašaju vlast i za one koji s oporbenih pozicija svakodnevno prozivaju druge.
Sve dok se odgovornost bude mjerila isključivo pravnim minimumom i stranačkim interesima, a ne vlastitom savješću, svaki novi sustavni propust završavat će istim pitanjem na koje nitko nema hrabrosti odgovoriti.
Jer politička odgovornost može imati svoje zakonske granice, ali moralna odgovornost ne završava ondje gdje završava nečija formalna ovlast.
