Igor Štimac gostovao je u Podcastu Velebit, gdje je s urednikom i voditeljem Markom Juričem razgovarao o sportu, hrvatskoj reprezentaciji, Dinamu i Hajduku, navijačima, stanju u hrvatskom nogometu, ali i o svom ulasku u politiku.
Štimac je otvoreno govorio o političkom angažmanu, stanju na hrvatskoj političkoj sceni i potrebi za promjenama, a pritom se osvrnuo i na HDZ za koji smatra da je potrošen i da ga treba mijenjati.
Velik dio razgovora posvetio je hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, odlasku Zlatka Dalića, Dinamu i Hajduku, nacionalnom identitetu u sportu, navijačkim skupinama te novom stadionu Maksimir. Govorio je i o svom radu u Zrinjskom i uspjehu koji je ostvario s mostarskim klubom.
Štimac: Definitivno ulazim u politiku
Marko Jurič: Gospodine Štimac, dobrodošli.
Igor Štimac: Dobro vas našao, Marko. Zadovoljstvo mi je što smo se konačno upoznali, jer pozorno pratim što radite i kako radite. Čestitam na tome koliko energije ulažete u sve ono što je od vitalnog interesa za hrvatski narod.
Marko Jurič: Hvala vam na komplimentu, ugodno je to čuti, ali idemo odmah krenuti. Što se dogodilo prije dva dana sa Španjolskom, kako to da smo onako odigrali? Jer sutra igramo s Englezima.
Igor Štimac: Dobro, nije ništa tragično s obzirom na to kako smo igrali protiv aktualnih svjetskih prvaka, momčadi koja je u dobrom trenutku forme, za razliku od nas koji imamo određenih problema kad govorimo pojedinačno o igračima i njihovoj važnosti.
Recimo, spomenut ću Petra Sučića, koji je trenutno jedan od naših najvažnijih igrača, koji je bio briljantan na posljednjem svjetskom prvenstvu, a evo, trenutno nije u statusu u klubu u kojem bismo ga svi željeli vidjeti.
Mladi Baturina nam je bio neupotrebljiv, imao je jednu virozu, isto tako i Stanišić. Tako da je vjerojatno i Slaven kalkulirao s tim kako odraditi ciklus od četiri utakmice, nije samo gledao tu utakmicu.
Međutim, kritika svakako ide u onom segmentu, moralo se bolje.
Moralo se bolje u kontekstu agresivnosti, borbenosti, požrtvovnosti za hrvatski dres.
Marko Jurič: Je li tu Bilić pogriješio, ubacio neke igrače? Recimo, Mišić je prespor za ove španjolske igrače. Je li imao neku bolju mogućnost?
Igor Štimac: Sad više nema prijateljskih utakmica u kojima izbornik može napraviti određene eksperimente i provjeriti određene igrače za koje on, po svom ukusu, smatra kako bi mogli biti od pomoći.
Liga nacija je sada jedno natjecanje koje je zamijenilo prijateljske susrete koje smo prije imali i to je jedina moguća prilika da se ti igrači provjere i da vidimo može li reprezentacija na njih računati.
Marko Jurič: Samo da vas zamolim, ostavio sam u printeru još jednu stranicu pa mi je donesi. Sutra igramo s Engleskom. Što predviđate?
Igor Štimac: Teško je reći. Engleska je nedavno igrala sa Španjolskom, imali su utakmicu u rukama, vodili su 2:1, imali su kazneni udarac koji je Harry Kane promašio. S 3:1 bi to praktično bila gotova utakmica.
Reprezentacija iznimne snage, jedna od četiri najbolje reprezentacije svijeta trenutno sigurno, i očekuje nas jako zahtjevan susret.
Imajući u vidu kako naši momci neće imati podršku domaćih navijača, kako smo kažnjeni ponovo i opet radi određenih stvari, na stadionu će biti samo, koliko sam upoznat, određeni broj djece koji će moći promatrati utakmicu uživo.
Izostat će onaj naboj, onaj dvanaesti igrač koji nam je nužan u takvim susretima. Ali na momcima je da pokažu u kakvom su sustavu i da isprave sve što je nedostajalo i što su loše pokazali u susretu protiv Španjolske.
Marko Jurič: Dakle, ova hrvatska ekipa koja je igrala protiv Španjolske daleko je ispod one koja je prije nekog vremena igrala protiv Portugala, gdje smo zapravo bili bolji, ali sudačkom pomoći Portugalu je prošla.
Igor Štimac: Ma je, ali Španjolska je daleko, daleko iznad Portugala, s kojim smo mi odigrali odlično.
Portugal je bio prilično sterilan i potrošen, mogao se nadigrati i pobijediti, za razliku od Španjolske, koja je u ovom trenutku najdominantnija reprezentacija svijeta.
Marko Jurič: Znači, to što je Bilić napravio, je li eksperiment ili nije eksperiment?
Igor Štimac: Ne, pa nema eksperimenta. Grubo je upotrebljavati tu riječ, jer ispalo bi da se igra s osjećajima nacije ili da je to nešto što nije prihvatljivo, taj način rada.
Provjeravati određene igrače koji su dominantni u svojim klubovima i koji predstavljaju snagu u svojim klubovima. Dinamo nije klub koji moramo zanemariti jer je dao puno, puno kvalitetnih igrača za reprezentaciju.
Ako pričamo o Mišiću, ja osobno ne bih posegnuo za takvim rješenjem jer se radi o igraču koji ima određene godine, već je u kasnoj fazi karijere i mislim da za današnji nogomet treba puno veća brzinska sposobnost za razinu kojoj mi težimo.
I sam Slaven je najavio da želi trofeje, a za doći do trofeja moramo imati adekvatnu opremu, adekvatne igrače na svakoj poziciji.
Ali dozvolimo Slavenu da ima određene ruke birati jer za to je postavljen i odgovarat će na kraju za rezultate.
Dalić je, smatra Štimac, na sastanak došao s odlukom o odlasku
Marko Jurič: Zlatko Dalić, kada je završilo svjetsko nogometno prvenstvo, išao je, kako je rekao, na pregovore koji su trajali dva sata o tome hoće li nastaviti biti izbornik ili neće.
Znači, ako se pregovaralo, znači da je postojala opcija s njegove strane da možda ostane izbornik. Što mislite, zašto, kako to da se nisu uspjeli dogovoriti? Znate li nešto više?
Igor Štimac: Ja mislim da se pregovori nisu vodili u tom smislu, da su to bile ugodne oproštajne rečenice, jer sumnjam da je Zlatko Dalić došao na taj sastanak u smislu realizacije nekakvih pregovora i dogovora.
Da je želio ostati, on bi ostao i on bi s tom odlukom došao na sastanak. On je s odlukom o odlasku došao na sastanak, uvjeren sam u to.
A to što je razgovor trajao, pa ne mora biti sve službeni dio razgovora. Mogao je puno duži dio razgovora biti onaj formalni oproštajni dio.
Marko Jurič: Znači, mislite da je on došao, rekao: „Okej, dečki, ja sam tu završio“, pa popričao s njima?
Igor Štimac: Apsolutno. Osjetilo se na Zlatku da se bliži kraj, ja bih to tako rekao. Dobro ga poznajem, dugo smo vremena proveli zajedno. Kao dječaci smo nekoliko godina igrali zajedno u omladinskom pogonu Hajduka, zajedno smo praktično došli u Hajduk.
Marko Jurič: Je li bilo po medijima nešto sitno što se vrtilo, da nije imao potporu, da mu je potpora HNS-a vremenom slabila?
Igor Štimac: Nije istina. Ne radi se o potpori HNS-a, ona je bila iskrena, ona je bila tu. Čekala se Zlatkova odluka.
Uvjeren sam kako je taj njegov nagon za odlaskom pojačao vrlo nekorektan medijski pristup određenim sadržajima koji nisu vezani za sport.
Taj napad na njegovu molitvu, na njegovu krunicu, na njegovu osobnost, na njegovu privatnost, na sve ono što on zastupa kao čovjek van nogometa, njemu je dojadio, ja bih rekao.
Osjetio je potrebu za promjenom sredine i to trebamo respektirati.
„Danas gledamo udare na temelje sportskih kolektiva“
Marko Jurič: Znači, ta jaka hrvatska nogometna momčad, pogotovo u onoj verziji Zlatka Dalića gdje se ode na svetu misu u crkvu, pa se možda moli krunica, pa dođe Thompson, otpjeva svoje pjesme, bila je jedan snažan nacionalni simbol koji je dao jednu pozitivnu, prijeko potrebnu energiju hrvatskom narodu, tu jednu jaku emociju.
I sad izgleda kao, još kad vidimo što se događa u Dinamu, pa i u Hajduku, tako su Dinamo i Hajduk simboli isto što i hrvatska nogometna reprezentacija, ali na razini države Hrvatske.
I sad se tu isto događaju neke stvari, kao da se ne radi u pravcu da budu što jači, nego obrnuto.
Je li moguće da se događa neki plan razbijanja jakih nogometnih uspjeha kao nacionalnih simbola u svrhu razoružavanja Hrvatske od te jake emocionalne energije?
Igor Štimac: Interesantno da me to pitate. To je nešto o čemu ja upozoravam već 15 godina odgovorne osobe u hrvatskom nogometu i pokušavam im otkriti dubinu projekata koji se provode ne samo u sportskom segmentu nad onim što se zove nacionalni naboj i domoljublje, nego općenito nad hrvatskim društvom.
U ovom društvenom segmentu govorimo o SANU dokumentima, velikosrpskim projektima, svemu onom što je financirano od same hrvatske vlade i hrvatske države, a što direktno ugrožava interese hrvatskog naroda i njegove opstojnosti na ovim prostorima.
Ovdje govorimo o sportu. Ja sam posumnjao u ideju narodnog projekta nogometnog kluba Hajduk u samom začetku. Sve što sam govorio, sve što sam iskreno mislio, zašto su me optuživali i proglasili neprijateljem kluba, pokazalo se istinitim.
Nemojmo zaboraviti da je u slično vrijeme, ako ne isto vrijeme, u Zagrebu krenuo pokret zajedno s Dinamom, da se danas osjeća nekako da su ta dva najveća hrvatska kluba odrođena od Hrvatske u onom smislu, bez obzira na to što su navijačke skupine uvijek prohrvatski orijentirane i to pokazuju nekada i previše, u kontekstu onoga što i jest ono što mi očekujemo.
Ali samo upravljanje tim klubovima je pod velikim upitnikom. Kakva ideologija stoji u upravljačkim strukturama tih klubova, to je ono što se moramo zapitati.
Dakle, kalvarija koju je prolazio i prolazi Marko Perković Thompson, sve one otrovne strelice koje su uperene ka jednom miroljubivom domoljubnom koncertu na kojem nikad nije bilo nereda, moglo se i pronaći određenog pojedinca koji je bio neprimjeren.
Imao je neko obilježje od kojeg se mi nemamo razloga distancirati, ali se ograđujemo u smislu onome da ga želimo gledati u budućnost, ne u prošlost.
Danas gledamo udare na temelje onoga što jesu sportski kolektivi koji su hrvatskom narodu donosili radost.
Štimac o HNS-u, Dinamu i Hajduku
Marko Jurič: I ta medijska hajka koja traje na HNS već dugo vremena. Sjećate se početkom 2000-ih, promjene vlasti, dolaska Ive Josipovića, dolaska ministra Jovanovića i velike najave isušivanja močvare.
Igor Štimac: Te najave su praktično mene i tadašnjeg mog najvećeg, ili mrskog, sportskog rivala Zdravka Mamića ujedinile do te mjere da smo zajedno odlučili pružiti otpor takvim najavama.
Jer u prvom redu nismo dali na Hrvatsku, u drugom redu nastojali smo se oduprijeti onome što nam je prijetilo na sportskom terenu, što se zvalo Srbija, jer smo već jednom bili poraženi, izbačeni od nje.
I sad imamo ovo što se događa, da je određena ideologija zarobila i Hajduk i Dinamo, a koja nije Hrvatska, da se manipulira masama kroz tu ideologiju koja se provlači, pa se za sve i svašta optužuje Hrvatski nogometni savez.
Ja predviđam da vrlo skoro možemo očekivati legitimne udare na sam Hrvatski nogometni savez od strane najvećih hrvatskih klubova i pratećih županijskih saveza, od kojih još jedan uvijek pruža otpor.
Još Splitski županijski nogometni savez je otet, iako su dolje ljudi oborili dvije skupštine legitimnim putem koje su bile nelegalne, ali savez je još uvijek u rukama onih istih skupina koje vode i nogometni klub Hajduk.
Ako se to dogodi i u Zagrebačkom županijskom nogometnom savezu, dakle, te ideologije, ja ću ih tako nazvati, imat će u rukama dva najveća hrvatska kluba i dva najuspješnija, uz Slavonsko-baranjski županijski nogometni savez, i sasvim legitiman, otvoren prostor za ulazak u HNS.
Marko Jurič: A tko to radi i zašto?
Igor Štimac: Pa rade isti oni koji promoviraju velikosrpske projekte u Hrvatskoj, koji su sjedili s Porfirijem na kružocima, koji su smatrali da je to vrlo primjereno, čiji su obrazi pali u vodu sad nakon ovog „isprašaja“ Ratka Mladića u Beogradu i koji bi sad najradije pobjegli od samih sebe, jer su svi svjesni koliko je to bilo pogubno za hrvatsku državu, koliko je to bilo neprimjereno i koliko je to bilo štetno.
Štimac o Zvonimiru Bobanu i Dinamu
Marko Jurič: Evo, baš nogometni kolega iz one brončane ili zlatne generacije 1998., Zvonimir Boban, tamo je šef, direktor.
Igor Štimac: Predsjednik.
Marko Jurič: Da, jer je on sudionik tog plana.
Igor Štimac: Ja želim vjerovati kako je Zvone samo sportski radnik koji želi stvoriti jedan stabilan Dinamo na sportskom planu i uspješan u financijskom smislu.
Naravno, on je ovisan jer je na čelu udruge građana. On nije na čelu nekakvog privatnog trgovačkog društva ni sportskog društva koje je u privatnim rukama s kapitalom.
On ovisi o kapitalu Grada Zagreba, kojim je, nažalost, na čelu jedna pogubna politika, jedna užasna politika za Hrvatsku.
Marko Jurič: Mislite da možemo?
Igor Štimac: Apsolutno.
Marko Jurič: Pa dobro, znači, on sudjeluje u tome, on provodi te mjere. Sad ne znamo je li svjestan toga ili je u dobroj namjeri manipuliran?
Igor Štimac: Zvone je vrlo inteligentan momak. On nije naivan, pametan je.
Pretpostavljam, odnosno rekao bih, siguran sam u velikoj mjeri, da su njegove namjere vrlo iskrene, domoljubne, patriotske, jer njegova ljubav prema Dinamu nije sporna. Prema Dinamu onom kojeg mi svi pamtimo, na kojeg smo ponosni.
Tako da mogu samo reći, vrijeme će pokazati. Za sada nemamo puno nekakvih optimističnih razloga, ali ja ne želim dignuti ruke od vjere u ljude koje poznajem, koje sam upoznao u nekakoj ranijoj fazi svog života, gdje smo bili mladi, zaneseni, gdje smo vjerovali u iste stvari, borili se za njih.
Ja čvrsto držim da i Zvone još uvijek isto misli.
Marko Jurič: Ali evo, kad vidimo, otkad je došlo do promjene uprave u Dinamu, rezultati su sve lošiji i lošiji.
Dinamo je ranije uspio…
Igor Štimac: Ja bih volio biti realan u tom dijelu, jer Zvonu je zadesila jedna nepogoda prilikom preuzimanja aktivne uloge predsjednika.
Mi se sjećamo da je on došao u Dinamo, najavljen je kao predsjednik, međutim, u tom zadnjem dijelu prošle sezone, kad se odlučivalo hoće li Dinamo svojim rezultatskim uspjehom postati novi-stari prvak Hrvatske i osigurati Dinamu direktan ulaz u Ligu prvaka ili ne, u mnogočemu je ovisio Zvonin brži uspjeh na čelu Dinama.
Sam neuspjeh prošlogodišnjeg Dinama, kojeg su stvarali i kreirali drugi, a ne Zvonimir Boban, financijski je toliko slabiji bio jer nije osvojio prvenstvo.
Imao je puno teži put do Lige prvaka ili do stvaranja jedne moćnije momčadi, s obzirom na financije i budžet koji je prilično bio srezan u odnosu na ono na što je Dinamo navikao.
Dakle, moramo ipak, bez obzira koliko želimo kritizirati nekoga, s realnih postavki govoriti o svemu onome od čega se krenulo.
Ja držim da u sportskom radu, na stvaranju nekakvih novih projekata, provođenju novih ideja, treba minimalno dvije godine vremena da bismo mogli relevantno suditi o rezultatima toga rada.
Prema tome, dajmo vremena i Zvoni i Slavenu. Nemamo razloga sumnjati u njih, ali dajmo im vremena da vidimo kamo će nas njihova sportska politika dovesti.
„Polako se miče nacionalni naboj“
Marko Jurič: Recimo sada da ta jedna logistička i politička zaleđina Dinama želi, iz svojih političkih razloga, učiniti taj klub lošim…
Igor Štimac: Ja ne bih rekao da ga žele napraviti lošim.
Marko Jurič: Prvi, recimo, da bude slabiji nego što jest. Jedan liberalni pristup, jedan pristup koji nije više nošen nacionalnim nabojem. Pa mi znamo što je Dinamo bio za vrijeme komunizma u Hrvatskoj.
Igor Štimac: On je značio opstojnost Hrvatskoj. On je bio jedna nada, jedna vjera. Kroz njega se hrvatski ponos pronosio i branio.
E sad, naravno, u vremenima smo kad nema potrebe za tako nešto. Očuvalo se i ime Dinamo koje ne pripada svemu ovome, ali očuvano je upravo iz razloga jer se hrvatski narod poistovjećivao sa svim onim što Hrvatska znači kroz ime Dinamo u to vrijeme.
I upravo ta ljubav prema tom Dinamu koji se tako pazio i čuvao u ono teško vrijeme dovela je do toga da se sačuva taj Dinamo.
Međutim, sad smo u vremenima kad se polako miče taj nacionalni naboj, taj patriotizam koji je nas sportaše doveo do mnogih uspjeha.
I tu možemo zagaziti u jedan problem jer ja bih rekao da, pored svih talenata koje smo mi imali, pored iskustva i znanja, uspjehe koje smo stvarali najviše smo stvarali zahvaljujući nacionalnom naboju koji smo imali, koji nas je nosio preko granica onih naših sposobnosti i talenta koji smo imali.
Marko Jurič: Dobro, ovo što ste sad rekli nije neka tajna. Dakle, i oni koji upravljaju Dinamom ili, recimo, hrvatskom nogometnom reprezentacijom pretpostavljaju da to znaju.
Pa sada, ako želimo uspjeh, onda će omogućiti da se taj naboj gradi, da bude još snažniji. Zašto se to ne događa?
Igor Štimac: Pa ja vjerujem da ove struje koje žele dolazak SDP-a i Možemo na vlast na državnoj razini, ne samo na razini glavnog grada, silno žele eliminirati bilo kakvu pojavu većeg okupljanja domoljuba na nekakvim trgovima, pjevanja hrvatskih pjesama i mahanja hrvatskim zastavicama.
To bi mogao biti jedan od razloga. Jer vidjeli smo koliko paniku izaziva svaki koncert Marka Perkovića Thompsona, svaka prigoda da se okupi hrvatska mladost, da se uživa u hrvatskoj pjesmi, u ljubavi prema domovini i svemu onom što nas Hrvate čini ponosnima.
Uvjeren sam kako bi ove politike ljevice napravile sve da se to ne dogodi nijedan dan u godini.
Za tu politiku više vrijedi da oni dođu na vlast nego da Hrvatska prosperira, da bude svjetski poznata.
Marko Jurič: Kako je to politika?
Igor Štimac: Pa ne samo ta politika. Mislim da se svo ovo vrijeme, od ranih 2000-ih pa do danas, borba za vlast ne bi trebala tako zvati, nego bi se trebala zvati borba za zloporabu vlasti.
Sve te politike mogu stati…
Marko Jurič: Mislite, po onome što je pokazano?
Igor Štimac: Po svemu onom što su pokazale sve te politike. Dakle, od procesa detuđmanizacije, od Račanovih vremena, Milanovićevih do današnjih, u kojem imamo na jednoj strani Plenkovića, a na drugoj Milanovića.
Marko Jurič: Sjećam se kad ste tamo 2001. potpisivali onu peticiju za zaštitu…
Igor Štimac: Deklaraciju za zaštitu Domovinskog rata.
Marko Jurič: Pa su onda cijela reprezentacija bila smijenjena, ne?
Igor Štimac: Pa nije bila cijela smijenjena, ali stavljeni smo na stup srama. Ja bih to usporedio kao da smo potpisali oprost svim zločincima koji su nanijeli toliko boli hrvatskim majkama i ženama i hrvatskom narodu.
Kao da smo ih proglasili herojima, a ne potpisali se u kontekstu onoga što treba štititi, dignitet hrvatskog branitelja i učiniti ga ponosnim ili zaštititi ga od nekakvih nevidljivih ruku koje bi mu mogle nanijeti štetu.
„Novi Maksimir? Užas“
Marko Jurič: Što kažete na prijedlog novog Dinamovog stadiona?
Igor Štimac: Užas. Ja ne bih bio tu skroman s nekim riječima. Ja bih jednostavno rekao, užas.
Mislim da govorim u kontekstu onoga što jest opći dojam, jer imat ćemo sličan problem i u Splitu, vjerujte mi.
Bez obzira na to što su arhitekti rekli svoju riječ, Poljudski stadion, koji je predivan, koji je spomenik arhitekture i koji se želi s tog stajališta očuvati i revitalizirati kroz jednu rekonstrukciju, kroz jedno planirano održavanje koje bi trebalo uslijediti.
Međutim, evo, jutros sam imao jedan razgovor s osobom koja je uključena u strukture koje odlučuju o tome i čini mi se da ljudi ne shvaćaju da nogometni stadioni nisu spomenici.
To nisu spomenici kulture, to su objekti koji su zamjenjivi, koji su trošni i nogomet kao dio društva koji se mijenja kao sektor u društvu i te promjene donose zahtjeve koje treba pratiti.
Dakle, ja bih upozorio i ove u Zagrebu i u Splitu. Hram nogometa zvao se Wembley i ako je postojao nekakav nogometni spomenik u svijetu, onda je to bio Wembley.
Srušili su ga. Bio je nogometni stadion. Srušili su ga da bi napravili ono što moderni nogomet zahtijeva.
Moderan nogometni stadion koji je održiv, koji je upotrebljiv, koji je funkcionalan, multifunkcionalan.
Dakle, treba pratiti ono što rade drugi.
Marko Jurič: Mi ovdje sada govorimo s Maksimirskim stadionom o potrebi vraćanja ili zadržavanja nekakvog maksimirskog identiteta i nekakve povijesti.
Igor Štimac: Ma čega?
Prva stvar, moramo paziti tko će biti na tom stadionu. Bit će buduća generacija Dinamovih navijača. Bit će ljudi koji su privrženi Dinamu, koji će željeti i biti sretni platiti ulaznicu za uživati na stadionu.
Ne da ih odnese bura snijega.
Dakle, ja ne znam čovjeka niti jednog da mi je rekao: „Svidio mi se stadion.“ Nijednog.
Mislim da to dovoljno govori samo po sebi i, svo dužno poštovanje struci i arhitektima kojih je bilo puno s prijedlozima za novi stadion, jako sam iznenađen odabirom, jako neugodno iznenađen.
Mislim da ta konačna odluka ne smije biti konačna jer mora se ovdje malo više brinuti o onome što jest mišljenje javnosti, navijača, a najviše o tome što je potreba nogometnog kluba Dinamo za jednim modernim, funkcionalnim stadionom.
Marko Jurič: A što mislite o tome da je odluka međunarodne komisije, predložena s Tomislavom Tomaševićem, da upravo taj stadion bude izabran, kad je stavimo u kontekst onoga što smo ranije razgovarali, o tome da postoje određene struje čiji je dio i on sa strankom Možemo, da se hrvatski nogomet na sve moguće načine učini prosječnim i svakako nevažnim kao što je bio dosad kao nacionalni simbol?
Igor Štimac: Pa ja bih rekao da nisu ni u tom segmentu cilj ispunili jer ovaj stadion koji je izabran je ispod bilo kojeg prosjeka.
Marko Jurič: Je li to onda namjerno smišljeno da se učini nešto što će još više oslabiti hrvatski nogomet?
Igor Štimac: Moguće, nije isključeno.
Štimac o navijačima: „Tribina je uvijek bila idealan prostor za manipulaciju masom“
Marko Jurič: Recite, odnosi navijačkih skupina, često utakmice Dinama i Hajduka, visoko rizične, i onda su to masovne tučnjave i jako brutalne tučnjave. To nije ono malo, šaka, šamar. To su toljage, palice i tako dalje.
Igor Štimac: Navijačke skupine, ultrasi, imaju svoje igrice sa strane koje ih zabavljaju, ta natjecanja njihova u kojima se navijački ranking diže ili spušta.
I oni u tim unutarstranačkim borbama svojih frakcija dobivaju ili gube poene na osnovu tih dobivenih tuča ili nekakvih poteza koji će biti simpatični njihovim pristašama ili ne.
Ostavimo to njima po strani sve dok ne ugrožavaju druge građane zemlje na jedan grub način ili one koji pohode stadione.
Ne vidim ja tu ništa neuobičajeno, to je u cijelom svijetu jako prisutno. Međutim, to mora ostati u okvirima onoga što jest ta njihova zabava i ta zabava ne smije ugroziti nijednog drugog građanina ove zemlje.
Sve dok nije u pitanju zasjeda na autocesti, blokada autoceste, silni troškovi koji se nameću državi radi osiguranja autoceste kad se događaju utakmice, Dinamo-Hajduk, derbiji kad se igraju, jer to su nepotrebni troškovi državi.
Ova država ima puno pametnih razloga za trošiti novac, ali evo, to nam se događa.
Ali sve u svemu, mislim da je nerelevantan taj zakon o prijestupnicima iz redova navijačkih skupina. Još uvijek je na snazi da se postupci ili sve ono što se dogodi po pitanju reakcija policije u tom segmentu, a što dođe pred suce, ne provodi kako bi se trebalo provoditi i onda, jasno, imamo nastavak ili eskalaciju takvih djela, što nije nikako dobro općenito za društvo.
Marko Jurič: Dobro, ako je to dio nekog navijačkog folklora, pa je i dio tih njihovih navijačkih igara, ali kao da se tu gradi jedan nepotreban antagonizam, jedna mržnja koja nije utemeljena u nekoj stvarnosti, nego…
Igor Štimac: Tribina je uvijek bila idealan prostor za manipulaciju masom jer tribina funkcionira na osnovu onoga što vođe rade.
Imate dva, tri, jednog, četiri, pet vođa navijača, a ostalo je masa koja prati ono s čime oni krenu.
Prema tome, isto tako kad pričate, često navijači izvjese određeni transparent. Pa zar netko misli da je 7000 njih demokratskim putem raspravljalo o tome što će biti na transparentu napisano?
Ne. To je odlučila mala skupina ljudi, a ostali su tu da izvjese transparent, dignu ga i oni vide što na njemu piše tek sutradan u novinama kad se objavi slika.
Tu se može provući svašta, pa i prije je bilo politike u tim strukturama. Ja vjerujem da ima i sada, ne bi me čudilo.
Štimac o Zrinjskom i europskom uspjehu
Marko Jurič: Kada ste u lipnju završili svoju karijeru u hrvatskom nogometnom klubu Zrinjski, Široki Brijeg, je li ovo?
Igor Štimac: Široki, Zrinjski. Ne smijete miješati to dvoje.
Marko Jurič: Dobro, ali dobro, blizu sam bio.
Što se dogodilo? Imali ste odlične rezultate, jedan klub koji dotad nije uspješno igrao nogomet na europskim razinama. Vi ste to uspjeli, čak i na razinu BiH kupa…
Igor Štimac: Dobro, imao je Zrinjski prethodnih godina nekoliko zapaženih nastupa u europskim natjecanjima, međutim mi smo prošle godine ostvarili najveći europski uspjeh Zrinjskog.
Išli smo u eliminacijsku fazu Konferencijske lige, što je za Zrinjski bilo fenomenalno. Igrali smo protiv londonskog Crystal Palacea, člana Premier lige. U tim susretima odigrali predivne dvije utakmice.
U biti smo jedina momčad koja je Crystal Palaceu napravila probleme u tom pohodu, gdje su otišli do kraja i osvojili Konferencijsku ligu.
Sa svakog aspekta sezona je bila vrlo uspješna. Osvojen je Superkup, Kup BiH, međutim u onom dijelu natjecanja u prvenstvu nismo ostvarili očekivanja jer smo imali nekoliko vrlo objektivnih razloga zašto je to tako.
Prvo, natjecali smo se na četiri fronta. Bili smo silno izloženi naporima igranja u ritmu srijeda, subota ili četvrtak, nedjelja, na što momčad takvog kalibra nije naviknuta.
Više pogledajte u VIDEU
