Nešto se u Hrvatskoj promijenilo. I to ne preko noći. Promijenilo se u kulturi, promijenilo se u sportu, promijenilo se u politici, a ponajviše se promijenio odnos prema onome što se nekada podrazumijevalo pod nacionalnim ponosom i nacionalnim nabojem.
Nakon stvaranja hrvatske države bilo je normalno očekivati da će hrvatska kultura, hrvatski film, hrvatski sport i hrvatske institucije graditi vlastiti identitet. Danas se sve češće događa suprotno.
Kultura ispred nacionalnog naboja
U kulturi se godinama gura priča o multikulturalizmu, dok se hrvatski nacionalni interes sve više povlači u drugi plan.
To se vidi u kazalištima, kinematografiji i načinu na koji se dodjeljuju institucionalne potpore.
Ne govorim da država treba umjetnicima određivati što će snimati ili kako će stvarati. Ali kada se javnim novcem financira kultura, potpuno je legitimno pitati se što se tim novcem želi postići.
Posebno se to pitanje nameće kada govorimo o hrvatskom filmu i HAVC-u.
HAVC raspolaže javnim novcem i odlučuje koji će filmski projekti dobiti potporu. Zato javnost ima pravo znati prema kojim se kriterijima odlučuje i zašto neki projekti prolaze, dok drugi teško dolaze do institucionalne potpore.
Gdje nestaju nacionalni interesi?
To je pitanje koje se više ne može zaobići.
Nisu li filmovi „260 dana“ i „Vukovar“ dio hrvatskog nacionalnog interesa?
Naravno da nacionalni interes nije samo kultura. Nacionalni interes je i pitanje otpada po Hrvatskoj, poljoprivrede, Hrvatske vojske, policije, gospodarstva, demografije i svega onoga što određuje kako će država izgledati i živjeti za deset, dvadeset ili pedeset godina.
Ali upravo tu dolazimo do kulture.
Machiavelli je razumio ono što mi danas očito zaboravljamo. Država se ne čuva samo vojskom, policijom i zakonima. Čuva se i vrijednostima koje narod prenosi s generacije na generaciju. Čuva se kulturom.
A upravo tu kulturu Hrvatska danas ubija.
Ubija je tako što vlastiti kulturni identitet sve češće podređuje tuđim obrascima, tako što nacionalne teme postaju nepoželjne, tako što se javni novac ne koristi uvijek za sadržaje koji čuvaju hrvatsko pamćenje i tako što se vlastiti nacionalni naboj počinje tretirati kao nešto čega se treba sramiti.
Ako se pritom stvara dojam da je multikulturalizam poželjan, a hrvatska nacionalna tema problematična, onda više nije riječ samo o umjetničkom ukusu.
Pogledajmo razliku između projekata koji se uklapaju u takav kulturni obrazac i filmova koji govore o hrvatskom iskustvu, Domovinskom ratu i Vukovaru.
„260 dana“ nije dobio potporu HAVC-a, iako govori o iskustvu hrvatskog djeteta u Domovinskom ratu. Film o Vukovaru također se teško probija kroz institucionalni sustav.
Istodobno se financiraju projekti koji se uklapaju u drugačiji vrijednosni obrazac.
Tu se moramo zapitati: je li problem u kvaliteti projekta ili u temi koju projekt donosi?
Sport je izgubio dio nacionalnog naboja
Sport je druga priča, ali posljedice su slične.
Hrvatski sport bio je jedan od najvećih izvora nacionalnog ponosa. Vatreni, rukometaši, vaterpolisti, tenisači i brojni drugi sportaši stvarali su ono što politika nikada nije mogla proizvesti, osjećaj zajedništva.
Danas se taj nacionalni naboj sve češće relativizira.
Nacionalne ikone se propituju, nacionalni simboli postaju problem, a ono što je godinama okupljalo Hrvate oko istog cilja pokušava se prikazati kao nešto što pripada prošlosti.
Istodobno se u javnom prostoru bez problema promoviraju cajke, anonimusi i dio projugoslavenske glazbene elite.
A onda dolazimo do Thompsona.
Thompson je prihvatljiv kada treba okupiti ljude i kada odgovara političkom trenutku. Kada isti taj Thompson postane simbol nacionalnog okupljanja koji vlast ne može kontrolirati, tada odjednom nastaju problemi.
Thompson se prihvaća kada odgovara vladajućima, a osporava kada im ne odgovara.
To nije pitanje glazbenog ukusa. Svatko ima pravo slušati što želi.
Pitanje je zašto se jedan dio hrvatskog identiteta stalno mora opravdavati, dok se drugi dio kulturnog prostora prihvaća gotovo bez ikakvog propitivanja.
Politika između dva brda
I onda dolazimo do politike.
Hrvatska je parlamentarna demokracija. Vlada bi trebala biti kolektivno tijelo, a odluke bi trebale proizlaziti iz rada institucija.
No sve se više stvara dojam da hrvatskom politikom upravljaju dva brda, Pantovčak i Banski dvori.
Predsjednik Republike i predsjednik Vlade međusobno se nadmeću, prepiru i šalju poruke javnosti, dok se istodobno sve više političke moći koncentrira oko pojedinaca.
Posebno je pitanje što se događa kada Vlada prestane izgledati kao kolektivno tijelo, a sve više odluka ovisi o jednom čovjeku.
Bijeg iz demokracije u apsolutizam ne događa se preko noći.
Počinje onda kada institucije postanu manje važne od pojedinca.
Vlast u rukama jednog čovjeka može izgledati učinkovito. Ali upravo zato može biti opasna za društvo ako više nema dovoljno snažnih institucija koje će tu vlast kontrolirati.
Što nam se dogodilo?
Kultura, sport i politika možda na prvi pogled nemaju mnogo zajedničkog.
Imaju.
U sva tri područja vidimo isti problem, odnos prema hrvatskom identitetu i nacionalnom interesu.
U kulturi se nacionalni sadržaj sve češće gura u drugi plan.
U sportu se nacionalni ponos i nacionalne ikone relativiziraju.
U politici se moć sve više koncentrira.
Zato više ne možemo govoriti samo o pojedinačnim incidentima.
Pitanje je kakvu Hrvatsku zapravo želimo.
Hrvatsku u kojoj je normalno biti ponosan na vlastitu kulturu, povijest, sport i identitet ili Hrvatsku u kojoj će se nacionalni naboj postupno proglašavati nepoželjnim, dok će se sve drugo predstavljati kao napredak.
Ako smo došli do toga da se vlastiti identitet mora opravdavati, a tuđi prihvaćati bez pitanja, onda problem nije samo u jednom političaru, jednoj stranci, jednom kazalištu ili jednom filmu.
Problem je puno dublji.
A pitanje tko je za to krivac tek je početak razgovora.
