Ovih se dana društvenim mrežama i medijskim prostorom prolama sarkazam onih koji se predstavljaju kao branitelji slobode, ali i gnjev političkih i ideoloških krugova koji su događaje na Poljudu iskoristili za novi obračun s Torcidom, Hajdukom i dijelom hrvatske navijačke scene.
U nastojanju da se starom komunističkom matricom verbalnog delikta osudi navijačko izražavanje, zanemaruje se razlika između neprimjerenih povika, stvarnog nasilja i uništavanja imovine. Istodobno, diljem Europe bilježimo nasilje, napade i sukobe koji često izazivaju znatno manje političke i medijske pozornosti.
Piše Ivan Kujundžić
Ovdje se, međutim, traže najstrože kazne, javno se prozivaju mladi ljudi i unaprijed ih se izlaže medijskom linču. Sutra bi se na istom udaru mogli naći Bad Blue Boysi ili neka druga navijačka skupina. U takvoj atmosferi uvijek se pojave i oni koji bi navijačku subkulturu najradije zabranjivali.
Za analizu navijačke koreografije i političkih reakcija na Poljudu valja uzeti u obzir i izjave Aurelije Rosenzweig, Tomislava Bauera te Žarka Puhovskog, čiji je javni nastup autoru posebno sporan. No, od svih reakcija na događaje u Splitu, autoru je osobito upalo u oči to što je Milorad Pupovac, prema njegovoj ocjeni, imao unaprijed pripremljenu političku poruku.
A da bija?!
„Nima Splita do Splita!”
Torcida između navijačke subkulture i političkog obračuna
Posljednji događaji na splitskom Poljudu ponovno su u prvi plan gurnuli raspravu o tome što je doista važno, a što se u javnosti pretvara u politički spektakl. Svake jeseni iznova se otvaraju slične polemike, a Torcida, Split i Hrvatska ponovno postaju mete oštrih medijskih i političkih napada.
Torcida nije samo navijačka skupina nego i dio specifične subkulture. Upravo zato sadašnji slučaj zahtijeva ozbiljnu analizu, a ne kolektivnu osudu i unaprijed donesene presude.
Stadion nije kazalište. To je prostor okupljanja mladih ljudi, snažnih emocija, glasnog navijanja i adrenalina. Pjevanje, navijački naboj i koreografiju treba razlikovati od situacija u kojima se provodi fizičko nasilje, ugrožavaju ljudski životi ili uništava imovina.
Otići na stadion i očekivati potpunu tišinu ili salonsko ponašanje jednostavno je nerealno. Navijačka subkultura po svojoj naravi ne slijedi uzuse fine, salonske kulture. Ona je prostor strasti, nadmetanja i snažnih emocija.
To, naravno, ne znači da je sve dopušteno. Granica između navijačkog izražavanja i stvarnog nasilja mora postojati. Međutim, rješenje nije u javnom linču mladih ljudi koje se olako naziva pogrdnim imenima, čime se samo produbljuje njihov bunt.
Potrebni su rad, edukacija i jasna pravila. Treba sačuvati kreativnost i identitet navijačke subkulture, ali istodobno jasno sankcionirati destrukciju i vandalizam. Kada se prijeđe ta granica, štetu trpe klub, grad i cijela zajednica.
Pitanja o mogućim provokacijama i ulozi institucija
U slučaju neprimjerenih povika uoči utakmice s Ajaxom legitimno je postaviti i pitanje jesu li nadležne službe istražile sve okolnosti događaja. Postoji li razlog za sumnju u moguće organizirane provokacije? Ima li u cijelom slučaju elemenata koji bi upućivali na djelovanje ostataka splitske Orjune ili na pokušaj destabilizacije i političke manipulacije?
Autor smatra da bi i takva pitanja trebalo ozbiljno razmotriti. Pritom je nužno naglasiti da sumnja nije dokaz i da se moguća uloga bilo koje organizacije ili službe ne može utvrditi samo na temelju političkih podudarnosti ili dojma o načinu na koji se događaj odvijao.
Ipak, ostaje pitanje koriste li eventualni provokatori povodljivost i adrenalin mase kako bi među navijače ubacili poruke koje ne pripadaju njihovu uobičajenom repertoaru, a koje potom postaju povod za političke i medijske obračune.
To je pitanje na koje bi nadležne institucije trebale dati odgovore na temelju činjenica, a ne političkih interpretacija.
Autor u cijelom slučaju vidi i mogućnost hibridnog djelovanja, u kojem se različitim sredstvima, pa i navijačkim repertoarom i koreografijom, pokušava proizvesti širi društveni i politički učinak. No, i takva teza zahtijeva konkretne dokaze, a ne samo pretpostavke.
Pupovac, političke poruke i unaprijed pripremljene reakcije
Posebno je zanimljiva reakcija Milorada Pupovca, koji je događaje na Poljudu povezao s ozbiljnim optužbama o fašizaciji društva i političke vlasti.
Autor smatra da je Pupovčeva reakcija bila politički usmjerena te da je događaje na stadionu iskoristio za širu političku poruku. Pritom mu je osobito zasmetalo što je Pupovac, prema njegovu dojmu, imao unaprijed pripremljen tekst i jasno oblikovane zaključke.
Za Kujundžića je upravo to razlog za pitanje jesu li se pojedini politički akteri više bavili samim događajem ili njegovim političkim posljedicama.
U tom kontekstu autor se poziva i na izjave Aurelije Rosenzweig, Tomislava Bauera te navijača Ajaxa, koji su transparentom „Sloboda za sve” poslali poruku protiv selektivnog pristupa navijačkim incidentima.
Nogometni stadion nikada nije bio kazalište. On je prostor strasti, buke, prašine i dima, svojevrsni društveni ispušni ventil. Pravni poredak mora štititi slobodu izražavanja, ali istodobno sankcionirati stvarno nasilje, prijetnje i materijalnu štetu.
„Moderni nogomet” i granice slobode na tribinama
Pod krinkom modernizacije nogometa, smatra autor, europske tehnokratske elite sve više ograničavaju spontanost navijačke kulture. Pravila, nadzor i tehnologija mijenjaju način na koji se nogomet prati, a navijački repertoar sve se češće promatra kroz prizmu mogućih prekršaja i kaznenih djela.
Kujundžić takav pristup vidi kao pokušaj sterilizacije nogometa i društva, pri čemu se granica između neprimjerenog izražavanja i kažnjivog ponašanja može pretvoriti u sredstvo političkog pritiska.
Represija nad navijačkom subkulturom, prema njegovu mišljenju, nekim političkim akterima služi kao jednostavan način za stvaranje dojma odlučnosti. Lakše je javno prozivati mlade navijače nego se uhvatiti ukoštac sa stvarnim kriminalom, korupcijom i problemima koji opterećuju društvo.
Takva kritika ne znači da navijači trebaju biti izuzeti od zakona. Znači da zakon mora vrijediti jednako za sve i da se ne smije primjenjivati selektivno, ovisno o političkim simpatijama ili javnom pritisku.
Aurelija Rosenzweig i pitanje dvostrukih kriterija
U raspravi o događajima na Poljudu posebno mjesto zauzima i osvrt Aurelije Rosenzweig, Zagrepčanke koja živi u Izraelu.
Prema njezinu tumačenju, navijači Ajaxa sami sebe nazivaju „Joden”, odnosno Židovi, a koriste i izraelska obilježja. U tom kontekstu ona navijačke povike promatra kroz specifičan folklor nogometnih suparništava i pokušaje međusobne provokacije.
Takvo tumačenje otvara pitanje konteksta u kojem se određene riječi izgovaraju, ali samo po sebi ne može biti konačan odgovor na pitanje jesu li pojedini povici bili antisemitski. Za ozbiljan zaključak potrebno je razmotriti njihov sadržaj, okolnosti i način na koji su upotrijebljeni.
Autor, međutim, smatra da je javna reakcija na događaje na Poljudu bila pretjerana te da su pojedini mediji i političari prebrzo posegnuli za optužbama koje su zahvatile mnogo širi krug ljudi od onih koji su eventualno odgovorni za konkretne postupke.
Istodobno se, upozorava, u drugim javnim i kulturnim prostorima pojedine provokacije opravdavaju umjetničkom slobodom, dok se na stadionima mnogo strože procjenjuju navijačke pjesme i koreografije.
Ako se sloboda izražavanja brani u jednom kontekstu, a unaprijed odbacuje u drugome, legitimno je pitati postoje li u javnom prostoru dvostruki kriteriji.
Žarko Puhovski i povratak starim ideološkim sukobima
U polemiku se uključio i Žarko Puhovski, čiji javni istupi već desetljećima izazivaju podijeljene reakcije. Kujundžić ga povezuje s ideološkim nasljeđem sedamdesetih godina i političkim procesima protiv hrvatskih studenata i sudionika Hrvatskog proljeća 1971. godine.
Autor oštro kritizira Puhovskijeve prijedloge o mogućim zabranama navijačkih skupina te ih tumači kao nastavak mentaliteta u kojem se društveni problemi rješavaju zabranama, osudama i javnim prokazivanjem.
Takva usporedba pripada autorovoj političkoj ocjeni, ali otvara i šire pitanje: treba li se na neprimjereno ponašanje na stadionima odgovarati kolektivnim kažnjavanjem ili individualnom odgovornošću onih za koje se utvrdi da su prekršili zakon?
Zabrana cijele navijačke skupine ne može biti zamjena za dokazivanje odgovornosti konkretnih osoba. Jednako tako, javna osuda ne bi smjela prethoditi utvrđivanju činjenica.
Transparent „Sloboda za sve” i poruka navijača Ajaxa
Podrška uhićenim navijačima Torcide i Ajaxa, izražena transparentom „Sloboda za sve”, za Kujundžića predstavlja poruku protiv selektivnog kažnjavanja i medijskog linča.
Autor taj potez tumači kao znak razumijevanja navijačkog folklora i protivljenje tome da se pojedinci unaprijed pretvaraju u krivce. Transparent, međutim, sam po sebi ne dokazuje ni nevinost ni krivnju osoba obuhvaćenih postupkom. O tome odlučuju činjenice i nadležna tijela.
U obranu splitskih navijača javno je stao i Tomislav Bauer, dugogodišnji istaknuti predstavnik suparničke navijačke skupine Bad Blue Boys. Bauer je kritizirao način na koji se slučaj tretira i upozorio na nedostatak uvjerljivih dokaza, prema svojoj ocjeni.
Za Kujundžića je upravo to važan detalj: kada se u obrani pravičnog postupka nađu pripadnici suparničkih navijačkih skupina, postaje očito da problem nije nužno samo u odnosu između Torcide i ostatka javnosti, nego i u pitanju jednakih kriterija.
Bi li se ista mjerila primijenila i na Filozofskom fakultetu?
Kujundžić postavlja i pitanje bi li se jednako odlučno reagiralo kada bi se slični zahtjevi za zabranama i represijom usmjerili prema drugim društvenim sredinama, uključujući Filozofski fakultet u Zagrebu.
Autor kritizira ono što vidi kao ideološku nedosljednost: dok se navijače brzo izlaže javnoj osudi, drugi oblici političkog i ideološkog izražavanja, uključujući uporabu komunističkih simbola, prema njegovu mišljenju ne nailaze uvijek na jednako oštre reakcije.
Pritom postavlja pitanje bi li nadležne institucije jednako brzo reagirale kada bi se sporna obilježja ili poruke pojavile u akademskom prostoru.
To pitanje treba promatrati kroz načelo jednakosti pred zakonom. Ista pravila moraju vrijediti na stadionu, fakultetu, ulici i javnom trgu. Politička ili ideološka pripadnost ne bi smjela određivati tko će biti izložen sankcijama, a tko će dobiti zaštitu.
Autor se osvrće i na ranije slučajeve javnih polemika oko povijesnih simbola, uključujući događaje u Imotskom povezane sa zastavom HOS-a i spomenikom Tinu Ujeviću. U njegovoj interpretaciji, i takvi slučajevi pokazuju koliko se rasprave o simbolima često vode prema političkim, a ne dosljednim pravnim kriterijima.
Sloboda govora mora vrijediti jednako za sve
Kada se u obranu navijačkog prava na izražavanje suprotstave politički akteri, javni komentatori i oni koji sebe predstavljaju kao jedine mjerodavne tumače istine, prema Kujundžiću na vidjelo izlazi ideološko licemjerje dijela javnog prostora.
Autor smatra da se navijače prebrzo izlaže javnoj osudi, dok se druga sporna ponašanja relativiziraju ili opravdavaju pozivanjem na slobodu izražavanja.
Istinska pravna država mora počivati na jasnim pravilima, dokazima i individualnoj odgovornosti. Mora štititi slobodu govora, ali i sankcionirati stvarno nasilje, prijetnje, uništavanje imovine i druga zakonom definirana kaznena djela.
Nitko ne smije biti iznad zakona, ali nitko ne bi smio biti ni unaprijed proglašen krivim zbog pripadnosti određenoj navijačkoj skupini ili politički nepoželjnom dijelu društva.
Hrvatski sudovi moraju biti iznad političkih insinuacija, samovolje i selektivne represije. A ako postoje dokazi o organiziranim provokacijama ili pokušajima destabilizacije, njih treba istražiti i javnosti predočiti činjenice, umjesto da se sumnje pretvaraju u presude, a političke poruke u zamjenu za pravdu.
