Dio medija i redovite ankete unaprijed proglašavaju pobjedu koalicije SDP-a i Možemo, no iza takvog narativa krije se borba za financijska sredstva i oglasne budžete javnih tvrtki, dok se zanemaruje stvarno raspoloženje birača na terenu i okupljanje na desnici.
Ako ovih dana otvorite dio domaćih portala ili pogledate večernje vijesti, dobit ćete dojam da je politička utakmica već završena. Koalicija SDP-a i Možemo ne predstavlja se tek kao jedna od izbornih opcija, nego gotovo kao sigurna buduća vlast kojoj još samo treba predati ključeve Banskih dvora. No, svatko tko hrvatsku politiku prati dulje od jednog izbornog ciklusa zna da između medijskog krčenja puta i stvarnog ulaska na Markov trg stoji jedna nezgodna prepreka, birači. Kada se medijske naslovnice odvoje od stvarnosti na terenu, obično dobijemo klasično pravljenje računa bez krčmara.
Medijski favoriti i stvarnost na terenu nisu isto
Da bismo razumjeli zašto pojedine redakcije s tolikim žarom guraju jedan politički blok, ne trebaju nam velike ideološke teorije. Dovoljno je pogledati bilance. Hrvatsko medijsko tržište je malo, naklade novina su potonule, a digitalni oglasni kolač odavno su preuzeli globalni tehnološki divovi. U takvim okolnostima novac od oglašavanja državnih i javnih tvrtki mnogim je nakladnicima postao pitanje opstanka. Kada taj dotok novca presuši ili se smanji, uređivačka politika prestaje biti novinarstvo i pretvara se u sredstvo pritiska. Nekada je to poruka aktualnoj vlasti da mora odriješiti oglašivačke budžete, a nekada ulaganje u budućnost, unaprijed iskazana naklonost onima za koje se procjenjuje da će sutra raspolagati javnim novcem.
Javni novac i medijsko pranje savjesti na slučaju Jankomir
Koliko su takvi medijski refleksi duboki, najbolje se vidi ovih dana na slučaju stravične smrti Kristiana Josipa Periša u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan u Jankomiru. Dok javnost s pravom traži odgovornost sustava i Grada Zagreba koji upravlja tom ustanovom, dio medija umjesto bespoštednog propitivanja gradske vlasti pokušava opravdati njezine postupke i ublažiti političku štetu. Odgovornost se brzo razvodnjava, krivnja se prebacuje isključivo na državne institucije, a politički pokrovitelji gradske bolnice dobivaju medijski štit kakav njihovi politički protivnici teško mogu očekivati. Kada novinari počnu raditi posao PR agencija za one koje guraju na vlast, jasno je koliko je takvo izvještavanje udaljeno od objektivnosti.
Koliko su mjesečne političke ankete doista pouzdane?
Jednako je prozirno i pozivanje na redovite mjesečne ankete kao krunski dokaz nadmoći lijevog bloka. Oslanjanje na te brojke u Hrvatskoj postalo je pomalo nalik vožnji kroz gustu maglu uz pogled u retrovizor. Poznato je kako se takve ankete provode. Velik broj građana jednostavno prekida razgovor čim čuje da ga zove anketna agencija, ruralne sredine često su podzastupljene, a cijela se država promatra kao jedna izborna jedinica, iako se mandati na kraju raspodjeljuju u deset izbornih jedinica prema D’Hondtovoj metodi. Kroz takvo statističko sito mogu izostati upravo oni birači koji će u nedjelju izaći na birališta i zaokružiti konzervativne ili desne opcije. Zato naslovnice mjesecima prikazuju jednu sliku, a izborne noći nerijetko donesu sasvim drukčiji rezultat.
Koalicijski potencijal i politika nakon 19 sati
Ništa uvjerljivija nije ni studijska mantra o takozvanom koalicijskom potencijalu. Komentatori nam s ozbiljnim izrazom lica objašnjavaju tko s kim može, a tko s kim ni u ludilu neće. Hrvatska politička praksa odavno je pokazala koliko takve procjene mogu biti nepouzdane. Kod nas predizborna zaklinjanja vrijede točno do nedjelje u 19 sati. Čim Državno izborno povjerenstvo objavi prve neslužbene rezultate, ideološke crvene linije počinju blijedjeti, a jedina matematika koja ostaje jest ona do 76 ruku u Hrvatskom saboru.
Što se događa na desnici i zašto se to prešućuje?
U tim medijskim projekcijama sustavno se zanemaruje i ono što se događa na desnom dijelu političkog spektra. Dok kamere prate svaki sastanak ljevice, na desnici traju ozbiljni pokušaji okupljanja. Ulazak Igora Štimca u političku arenu i njegova inicijativa za povezivanjem srodnih suverenističkih i konzervativnih snaga unose novu dinamiku u prostor koji je dosad patio od rascjepkanosti. Štimac ima ono što mnogim stranačkim aparatčicima nedostaje, prepoznatljivost, izravan gard i sposobnost probijanja medijske blokade. Takvo okupljanje može pokrenuti velik broj razočaranih birača i stvoriti novu političku snagu s kojom predizborne kombinacije lijevog bloka uopće ne računaju.
OBITELJ PERIŠA TRAŽI ODGOVORE: Pet zahtjeva nakon smrti Kristiana Josipa
O vlasti ipak odlučuju birači, a ne medijski scenariji
Cijela ova medijska operacija zato više govori o panici i financijskim brigama samih medijskih kuća nego o stvarnom odnosu političkih snaga u zemlji. Lako je u televizijskom studiju podijeliti ministarstva, prešutjeti neugodne afere i sastaviti buduću vladu. No, u Hrvatskoj ipak ne glasaju urednici, anketari, PR savjetnici ni marketinški odjeli javnih poduzeća. Glasaju ljudi na terenu. A oni su već mnogo puta pokazali da najviše vole pokvariti unaprijed napisane političke scenarije.
