Znaju li što je bilo, ne ne znaju i ne zanima ih. Za njih je domoljublje floskula, a hrvatski stijeg tek puka krpa. Njih u ponedjeljak na dočeku nije bilo, nikada ih neće ni biti, pogotovo kad je hrvatska mladost zaorila iz svega glasa „Ako ne znaš šta je bilo”, oni su pobjegli u mišje rupe, tamo trebaju i ostati, za vijeke.
Ipak, s vremena na vrijeme, zavijore barjak ne postojeće, nikad ne prežaljene tvorevine, neka s vremena na vrijeme osvane plakat “Hajde da se volimo i pravimo novu Jugoslaviju, s vremena i na vrijeme zaurlaju iz sveg grla Jugoslovenku, s vremena na vrijeme zapjevaju “Pljuni i zapjevaj Jugoslavijo”. Ali onda odjekne iz sveg grla “Upitaj heroje”, a oni trkom u rupe, jer treba čekati neko novo vrije, ali dočekati ga neće jer ono što se krvlju stekne ne pušta se lako.
Hipodrom, hipodrom, čeka se hipodrom, čeka se mladost da proključa vrela krv hrvatske mladosti. Mladosti kojoj za razliku od onih koji tuguju za vremenima okova i nepostojeće države kuha vrela domoljubna krv o ne nije “Umrla zadnja Ruža hrvatska”, ona živi u mladosti našoj, ponosnoj hrvatskoj. Izbjeći će hrvatska mladost Scilu i Haribdu, izbjeći će i oganj i mač, i Korlaeta i Tomaševića, Milanovića i Plenkovića, Pusiće i Pupovce, medije koji šute i obmanjuju, hrvatsku mladost ne mogu zaustaviti oni koji ne znaju šta je bilo.
Ili će se viti ili nas neće biti, ali ona će se viti nas će biti. Bit će hrvatske mladosti puna srca i vrele krvi, puna domoljublja, puna ljubavi prema svojim herojima. Baš kako su hrvatski branitelji u krvi i znoju, ranjeni polomljeni iskovali domovinu, tako su hrvatsku sportski heroji, hrvatski rukometaši iskovali svoju medalju, ostavljali srce i zadnji atom snage za sveti hrvatski grb na prsima i svoju domovinu.
I zato, onima iz mišjih rupa poruka, ne izlazite, ostanite tamo gdje jeste, mi imamo budne čuvare na straži, jer straža je hrvatska mladost koja nas čuva, čuva od onih kojima smeta, smeta domovina, smetaju heroji, smeta im ta ponosna masa mladih ljudi, taj garant hrvatske opstojnosti.
