Rijetki su takvi primjeri žena u historiji, njihovim epohama i mitologijama pa i novijoj povijesti, kakav je biografski portret i duhovna statura Julienne Eden Bušić, antropološki oblikovan s karakterom ljubavi prema obitelji i domovini. Iznimna je bila njezina ljubav i hrabrost u borbi za slobodu čovjeka i pojedinca i domovine. Imala je staturu biblijskih i antičkih vrijednosti i stava i uzbuđenja prema tim najvišim idealima.
Piše Ivan Kujundžić
Julienne Eden Bušić priča je o legendi jedne heroine, intelektualke, američko-hrvatske književnice, esejistice, prevoditeljice i političke disidentice, koja nas je nadahnjivala svojim intelektom, duhovnošću i hrabrošću. Vijest o njezinu odlasku s ovoga svijeta pobudila je brojne reakcije i rasprave u Hrvatskoj i svijetu, a posebno u svijetu hrvatskog iseljeništva, koje je nadahnjivala borbom za hrvatsku slobodu. Jer Julienne je desetljećima bila jedna od najvećih ikona hrvatske političke emigracije.
U ljudskoj povijesti i antičkoj mitologiji postoje nekoliko drama ljubavnih i domoljubnih tragedija, sličnih primjera: „Ljubavnika i luđaka” koji su, poput Julienne i Zvonka Bušića, spajali fascinaciju ljubavne odanosti s borbom za slobodu svoga naroda i domovine. Oni koji su tako sjedinjavali bezuvjetnu ljubavnu povezanost s desetljetnim tamnovanjem, darujući vlastitu slobodu kao žrtvu u jednu cjelinu, ljubav i domovinu.
Ljubav koja svoje nadahnuće crpi u Bibliji i filozofiji, mitologiji i umjetnosti, dakle od biblijskih i antičkih vremena do danas.
U arhetipovima biblijskih prizora i mitološkim dramama povijesnih epova gajio se koncept odanosti ljubavi muža i žene, koji nadilazi sve ovozemaljske zakone života i smrti oblikujući nove i više ideale vjernosti.
Julienne je poput Antigone, žrtvuje vlastiti i tada slobodni i komforni studentski život zbog ljubavi i patriotizma, svjesno kršeći „državni” zakon kralja Kreonta – maršala Tita. Vođena ljubavlju prema obitelji i domovini, s izraženim osjećajem za pravdu, suprotstavlja se Titovu totalitarizmu pod cijenu patnje i robije, sa svojim suprugom, odani svojim idealima, vječno u traženju izlaza iz Platonove pećine.
Julienne se u hrvatskoj književnoj javnosti češće uspoređuje s Penelopom ili sudbinom Katarine Zrinski, koja je također podijelila tragičnu sudbinu i utamničenje sa suprugom Petrom Zrinskim radi višeg hrvatskog nacionalnog cilja.
Novija moderna povijest borbe naroda za nacionalnu samostalnost ima također slične stvarne „antičke” primjere „Ljubavnika i luđaka” čije su sudbine, poput supružnika Bušića, obilježene dugim zatvorskim robijama, time i razdvojenošću, poput irskog primjera para Constance i Kazimierza Markievicza. Grofica Constance Markievicz bila je ključna figura Irskog ustanka 1916., koja se sa suprugom, poljskim grofom Kazimierzom, borila za irsku neovisnost te je nakon ustanka osuđena na smrtnu kaznu koja je kasnije preinačena u doživotni zatvor, dok je Kazimierz morao pobjeći. No unatoč godinama razdvojenosti i zatvora, postali su simbolom nepokolebljive borbe za irsku neovisnost, što svjedoče njihova pisma prožeta domovinskom ljubavi, koja je bila svim bićem posvećena političkom cilju stvaranja slobodne i neovisne Irske.
Neobična je priča talijanskog ujedinjenja i jedne mlade Brazilke Ane Marije de Jesus, danas poznate kao Anita Garibaldi, koja je također pratila svog Giuseppea u svim bojnim pohodima, kao vrhunska jahačica, boreći se s njim zajedno na konju, i na koncu u progonstvo. Njihova žrtva postala je talijanski nacionalni mit borbe do dramatične smrti. Anita je umrla od malarije, u visokoj trudnoći s 27 godina, u naručju Giuseppea Garibaldija, tijekom povlačenja pred austrijskom vojskom pored Ravene. Talijani su joj podigli konjanički spomenik, koji je izradio talijanski kipar Mario Rutelli, u liku ratnice na konju na koji su i danas ponosni.
E, možemo li zamisliti političke reakcije, mainstream medije i dežurne komentatore kada bismo pokrenuli inicijativu za spomenik hrvatskoj heroini Julienne u Zagrebu? Zamišljam makar kao konceptualni spomenik podno nebodera, slavoluk od cortena s lebdećim srebrnim listovima na kojima bi se ispisala slova „Libertas Croatiae”!
Je li to moguće u 35. godini Hrvatske? Nisam siguran jer je nasuprot ovim idealima u Hrvatskoj sveprisutna izdaja nacionalnih vrijednosti, u kojoj sudjeluju brojne strukture vlasti, kojima je u ovim svijetlim primjerima važno spomenuti jedan primjer posve suprotan Julienne Eden Bušić. Taj primjer u svojoj naravi bio je protiv svoje domovine i sa suprotnim ideološkim predznakom špijunaže, onim totalitarizma i komunizma. Prepoznajemo li ih, Hrvatsko?!
Amerikanci Julius i Ethel Rosenberg bili su supružnici koji su zajedno uhićeni zbog špijunaže za SSSR, no u svojoj odanosti nisu željeli izdati jedno drugo ili svoje „ideale” pod cijenu života te su zajedno pogubljeni. Njihov slučaj ostao je jedna od najkontroverznijih hladnoratovskih epizoda.
Jedina zajednička nit svim ovim parovima jest to što njihova ljubav nije bila usmjerena samo jedno prema drugome, već su dijelili istu opsesiju višim ciljem, zbog čega su svoju osobnu sreću svjesno stavili u drugi plan.
Julienne Eden Bušić u sebi nosi lik hrvatske Judite iz epa Marka Marulića, koji se u njoj zrcali u arhetipu žene ratnice spremne na žrtvu poradi slobode svoje druge domovine Hrvatske. No ona ima svoje ključne razlike, ali koje se opet susreću u točkama svojih istosti, u kojima se spajaju u jedinstvene i neponovljive Julienne i Juditu.
Kako je god Judita bila pripravna na veliku žrtvu, riskirajući svoj život i čast kako bi spasila svoj grad Betuliju, tako je i Julienne Eden Bušić svjesno ušla u akciju bacanja letaka sa zagrebačkog nebodera ili otmice zrakoplova, riskirajući vlastitu slobodu i život radi političkog cilja, a poradi skretanja svjetske pozornosti na težak položaj Hrvata u SFRJ.
Julienne Eden Bušić snažni je lik žene u „muškom” svijetu borbe za slobodu. U trenucima kada je sudbina domovine ugrožena, ona je poput nacionalne heroine; njezina je ljubav vođena isključivo idealom slobode, baš poput Judite, činom vjere i domoljublja.
Invokacija moćne riječi, kojom se zaziva Boga ili muze, pruža nam i ovdje nadahnuće koje nas vodi u mistiku. Baš kako Homer u duhu svog vremena zaziva muzu, koja je u grčkoj mitologiji bila zaštitnica pjesništva, isto tako Marulić invokacijom zaziva kršćanskog Boga, što njegovoj Juditi daje snagu toga vremena i čini je suvremenom, jer tada Osmanlije prijete osvajanju Hrvatske, baš kako su Asirci prijetili opsadi Betulije.
Julienne i Zvonko, Odisej i Judita, primjeri su junaka zbog svojih snažnih osobina i djela. Njihova dobra djela koja su činili primjeri su pravih junaka i nisu bila u svrhu nikakve slave, već svijesti kako je to što čine ispravno.
Dok je Judita potpuno sama, ali vođena Božjim glasom, Julienne Bušić s druge strane ušla je kroz lirsku ljubav prema svom mužu Zvonku: „Voleći svog supruga, voljela sam sve što je on volio”, ovdje se Julienne očituje više poput vjerne Penelope koja dijeli sudbinu svog Odiseja.
Juditino smaknuće tiranina Holoferna završni je čin kojim je donijela čistu pobjedu za svoj narod i bez više žrtava. Akcija Julienne i Zvonka Bušić završila je, nažalost, tragično, pogibijom njujorškog policajca Briana Murrayja, post festum, prilikom naknadnog pokušaja deaktivacije bombe. Nažalost, zbog te nevine žrtve čin Zvonka i Julienne Bušić u očima javnosti i povijesti ostaje kontroverzan i jednim dijelom zasjenjen. Posebno nerazumijevanje izraženo je u dijelu lijevih medija i dežurnih yugo „dešperadnih moralista”. Kod najvećeg dijela to je bio domoljubni čin, koji neminovno sa sobom nosi žrtve, u ovom slučaju jedan ljudski život.
Julienne će to platiti zatvorom i čekanjem svog Odiseja, desetljeće više od mitske Penelope, koja je čekala Odiseja 20 godina dok je ratovao pod Trojom te potom lutao morima.
Julienne Bušić nadmašila je taj antički mit Penelopine dugovječnosti kušnje. Zvonko Bušić proveo je u američkim zatvorima gotovo 32 godine, od 1976. do 2008. Julienne je izašla iz zatvora nakon 13 godina, 1989. Gotovo dva desetljeća provela je u, kako se zna reći, tzv. „slobodnom zatvoru”, pišući molbe i posjećujući ga i tako čekajući Zvonkovo oslobađanje.
Julienne je poput Penelope tkala eseje i romane i pisma američkom Vrhovnom sudu i Kongresu SAD-a, i tako godinama. Pisana riječ u pismima danas je ukoričena u njezinim knjigama. Pisma su održavala napeti tonus njezine borbe za Zvonkom.
I dok je Penelopa branila svoj dom Itaku, što joj po rođenju pripada, Amerikanka Julienne mogla je izabrati drugi i lagodniji život, a posebno nakon izlaska iz zatvora. Mogla se vratiti u srednji sloj američkog društva kojem je po ocu i svom habitusu i obrazovanju pripadala. Mogla je zaboraviti Hrvatsku i svoju stvarnost sanjati u novom američkom snu.
Ali Julienne dolazi u Hrvatsku, grleći je da podijeli s njom sudbinu i tako postaje ikona i čuvarica memorije u zemlji koja joj se divi kao svojoj novoj domovini. Tako je dočekala svoga „Odiseja”, što je ovom epu barem nakratko dalo sretan epilog, u kojem Penelopa nakratko pronalazi mir, ali ne i onaj antički sretan kraj.
Zadesila ju je, nasuprot Penelopi, stvarnost tragičnog svršetka supruga. Jer Zvonko Bušić vratio se u posve drugačiju Hrvatsku od one o kojoj je sanjao u ćelijama američkih zatvora. Njegov izlazak iz Platonove pećine bio je zablješćeni pogled teške stvarnosti i spoznaje kako Hrvatskom upravljaju ideološki iste strukture Udbe i KOS-a zbog kojih je morao u emigraciju, i taj teret stvarnosti i razočaranja bio je pretežak, okončan tragičnim svršetkom pet godina nakon izlaska na slobodu.
Godine 2013. Juliennenin „Odisej” ostavio je svoje posljednje pismo iz Platonove pećine i u Rovanjskoj počinio samoubojstvo.
Ostala su pisma koja su obilježila njihov taktilni odnos od tri desetljeća tamnovanja, koja su Julienne i Zvonku Bušiću predstavljala samu srž odnosa i njezine „penelopine” ostavštine, koje je pretočila u svoje knjige.
Ta pisma su živjela i komunicirala razdvojeni iza rešetaka i milja dalekih. Preko pisama imali su jedini dodir i susret, koji je bivao utjehom i nadom, izvorom snage i nepokolebljive vjere kako će doći taj dan njihova ponovnog susreta.
Još jedna životna sudbina ima sličnost s Julienneninom, sudbina je to i tragični život Ane Katarine Zrinski Frankopan, koja je bila sudionica Zrinsko-frankopanske urote protiv habsburškog apsolutizma. Katarinin suprug Petar Zrinski nakon urote 1670. godine osuđen je i pogubljen u Bečkom Novom Mjestu, a Katarina biva uhićena te joj je oduzeta sva imovina.
Zatvorena u samostanu, u teškoj izolaciji u Grazu, umrla je pomračenog uma, što govori kolika ju je tuga ubila. Zajednička im je sličnost kroz snagu pisane riječi kao sredstva za nadahnuće i utjehu.
Katarina i Julienne pismima su tkale i isklesale memoriju njihovih ljubavi i sudbina u oblikovani spomenik ženi koji bi mogao nositi naslov „Moje drago Serce”.
