Neke se stvari u nogometu jednostavno ponavljaju. A kada je Slaven Bilić u pitanju, čini se da za jednu od njih posebno treba gledati prema Pragu.
Slaven Bilić ponovno tijekom hrvatske himne nije držao ruku na srcu. Isto mu se dogodilo i 2007. godine, također u Pragu, na stadionu Sparte na Letni. Tada je uz njega bio Aljoša Asanović, koji je primijetio što se događa i laktom upozorio Bilića. Ostali članovi stožera tada su, kao i igrači, držali ruku na srcu.
Gotovo dvadeset godina poslije scena se ponovila. Ponovno Prag, ponovno Bilić i ponovno ruka koja tijekom hrvatske himne nije završila na srcu. Samo što ovaj put nije bilo Asanovića da laktom pošalje poruku.
Ostali članovi hrvatskog stožera ruku su držali na srcu, kao i reprezentativci. Bilić je ovaj put ostao bez te geste, baš kao i prije gotovo dva desetljeća.
Treba li zbog toga biti zločest? Ne treba. Ruka na srcu nije formalna obveza i jedan takav trenutak sam po sebi ne govori ništa više od onoga što se dogodilo. To je gesta koja dolazi iz osjećaja i osobnog odnosa prema himni.
Zanimljivo je samo to što se ista scena Biliću dogodila dvaput, oba puta u Pragu. Prvi put imao je Asanovića pokraj sebe, koji je reagirao laktom. Ovaj put nije bilo nikoga.
Ako se neće ponoviti, nema razloga od toga raditi problem. Ostat će tek jedna zanimljiva praška nogometna anegdota. Prvi put pojavio se Asanovićev lakat, drugi put nije bilo nikoga da ga podsjeti.
