Jučerašnja utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije protiv Engleske u Rijeci nije najveći poraz u povijesti Vatrenih, bila je to najveća sramota u njihovoj povijesti. Nikada nijedan vojnik nije kriv za poraz na bojnom polju, uvijek je kriv vojskovođa. Vojskovođa nije prvi među jednakima, on je strateg, motivator, on je lider, on je taj čiju osobnost i stav vojnici, ovaj put sportaši, nogometaši, njegove zamisli i odluke prenose na sportski teren koji postaje bojno polje.
Jučer je Hrvatska pala bez ispaljenog metka, izgledala je kao skupina vojnika izgubljenih na bojnom polju dok je strateg sve to gledao držeći ruke prekrižene na prsima. Nikada u povijesti Vatrenih igrači nisu izgledali kao izbušeni mjehur, kao kolutići od sapuna, kao vojska bez vođe, ne na terenu, već pored terena.
Slaven Bilić u dvije je utakmice dokazao i pokazao zašto nije dorastao voziti Ferrari, on to jednostavno ne zna, a u prvoj, onoj protiv Češke, vožnja stojadinom bila je dovoljna protiv stare Škode.
Narod je bijesan, ne razočaran. Razočaran bi bio da su Vatreni protiv Engleza pali časno, uz krv, znoj i suze. Jučer su Vatreni pali, a da ni metak ispalili nisu, jučer su bili poniženi, osramoćeni, jučer su Vatreni ugašeni i proći će godine da se vatra opet upali.
Tihomir Dujmović: Bilić je nedorastao funkciji izbornika
Svoju gorčinu iskaljuju mnogi, pa tako Tihomir Dujmović piše:
„Da je Slaven Bilić nedorastao funkciji izbornika upravo kultne hrvatske nogometne reprezentacije, najbolje svjedoče njegove riječi na press konferenciji nakon utakmice. On je rekao da je igračima na poluvremenu rekao da ne očekuje preokret, ali da traži da ne prime peti gol!
Da nije ništa drugo, ova njegova izjava ga difamira za sva vremena. Naime, kakav god bio rezultat, niti jedan izbornik na svijetu ne može s tim riječima izaći u poluvremenu pred igrače koji samo od njega očekuju spasonosnu formulu, podršku, buđenje energije, autoritet i hrabrenje, samopouzdanje, sve ono zbog čega je baš on na čelu reprezentacije.
Izbornik sve može reći na poluvremenu, vikati, urlati, plakati, crtati nove sheme, bodriti ih preko svake mjere, baš sve, samo ne to što je rekao.
Davno započeto ‘isušivanje močvare’, kako je uništenje nacionalne dimenzije u hrvatskom nogometu najavio nekadašnji ministar obrazovanja Jovanović, koji je upravo patološki prezirao Zdravka Mamića i nacionalna krila na kojima je nekad Dinamo letio, sada ulazi u završnu fazu. Tko bi 1998. rekao da će dvije tadašnje nogometne vedete, Boban i Bilić, biti nosive grede te destrukcije…“
Hrvoje Tomasović: Biliću, baci ručnik
Ugledni kirurg Hrvoje Tomasović još je direktniji i oštriji.
„Firma je dobra koliko je direktor dobar, vojska je dobra koliko je general dobar, država je dobra koliko je predsjednik dobar, nogometna reprezentacija je dobra koliko je selektor (trener) dobar. Biliću, baci ručnik, prestani nas sramotiti i hajde, makni se, pusti si TBF, nazovi si prijatelja Dežulovića i ostavi reprezentaciju Hrvatima!
Sastav Hrvatske nogometne reprezentacije je 60 posto rođenih u Hrvatskoj i 40 posto rođenih u inozemstvu. Imamo skoro pola reprezentacije djece gastarbajtera ili djece rođene u BiH. E pa, moj Biliću, ta djeca nisu odrasla uz TBF, nisu čitala Dežulovićeve bljuvotine, nego su odrastala uz Gospu, Boga, nedjeljnu misu i uz Thompsonove pjesme.
Toj djeci su očevi hrvatski branitelji, domoljubi i hrvatski radnici koji su iz potrebe odlazili na rad po svijetu. Ovoj djeci treba Dalić, vjera, Bog i Thompson na dočeku, a ne tvoja možemovska sranja! Realni rezultat je trebao biti 12:0 jer su Englezi promašili pet stopostotnih šansi!“
