HRT snima, bolje rečeno, snimio je povijesni spektakl o caru Dioklecijanu, službenog naziva „Posljednji rimski bog“, koji bi u kina trebao stići ove jeseni.
Ova najveća produkcija u povijesti HRT-a svakako je za svaku pohvalu. Još samo da se na papir stave svi unutarnji i vanjski troškovi produkcije, pa da hrvatski porezni obveznici saznaju koliko su platili ovaj spektakl. I da saznaju tko će taj film i najavljenu seriju uopće gledati u Hrvatskoj i svijetu.
Jer ulupati milijune u projekt, a pritom nemati jasno definiran plan prodaje i plasmana prava na film, teško je objasniti bilo kojim ozbiljnim produkcijskim standardom.
Sve to lijepo zvuči dok se ne otvore neka pitanja. Ne o cijeni i troškovima, oni u ovom trenutku nisu predmet ovog teksta. To treba ostaviti unutarnjoj reviziji. Nas prije svega treba zanimati nešto drugo: hoće li film i serija biti financijski promašaj?
Sama činjenica da će film jednoga dana biti dio hrvatske filmske biblioteke potpuno je irelevantna ako se govori o povratu uloženog novca. Film mora pronaći publiku, a ako je zamišljen kao velika produkcija, mora pronaći i tržište izvan Hrvatske.
A upravo tu počinju ozbiljna pitanja.
Sama činjenica da je film sniman na kolokvijalnom latinskom jeziku, koji su glumci, prema dostupnim informacijama, učili šest mjeseci, otvara pitanje: zašto Christopher Nolan nije snimio „Odiseju“ na starogrčkom ili Ridley Scott „Gladijatora“ na latinskom?
Naravno da nisu.
Nisu zato što su filmovi poput „Odiseje“ i „Gladijatora“ zamišljeni za međunarodno tržište, za široku publiku i za povrat uloženog novca. Produkcija nije samo snimiti film. Produkcija podrazumijeva i plan kako će se film prodati, gdje će se prikazivati i kako će se vratiti uloženi novac.
Uložiti milijune bez jasnog plana povratka sredstava očito može pasti na pamet samo nama, bilo kroz HRT, bilo kroz HAVC, koji ponekad više podsjeća na dobrotvornu ustanovu nego na instituciju koja bi trebala voditi računa i o tržišnoj održivosti projekata koje financira.
Problem nije samo u latinskom jeziku. Hrvatski glumci i jezik kojim govore mogu postati brana međunarodnom plasmanu, osobito ako je ambicija bila napraviti komercijalni projekt koji će pronaći publiku izvan Hrvatske i vratiti barem dio uloženog novca.
Ako je cilj bio komercijalizirati film i ostvariti međunarodnu prodaju, zašto „Posljednji rimski bog“ barem nije snimljen na engleskom jeziku? Upravo su tako postupili veliki međunarodni redatelji kada su povijesne priče namijenili svjetskoj publici. Christopher Nolan nije snimio „Odiseju“ na starogrčkom, a Ridley Scott nije „Gladijatora“ snimio na latinskom.
Nije riječ o tome da povijesni film mora biti snimljen na jeziku vremena u kojem se radnja odvija. Riječ je o tome da jezik, glumačka postava i način produkcije moraju biti usklađeni s ciljem koji se želi postići.
Ako je cilj bio napraviti skup međunarodni spektakl, onda se mora postaviti i pitanje je li način na koji je film napravljen uopće prilagođen međunarodnom tržištu.
Film „Dioklecijan“, odnosno „Posljednji rimski bog“, koliko imamo informacija, uopće nije prilagođen međunarodnoj produkciji i tržištu. Zapravo, tko u svijetu želi gledati povijesni spektakl na kolokvijalnom latinskom jeziku?
Latinski je mrtav jezik. Nema milijunsku govornu zajednicu koja bi predstavljala prirodno filmsko tržište.
Pogledamo li europsko tržište, situacija nije ništa jednostavnija. U dijelu Europe filmovi se sinkroniziraju, dok se u drugim zemljama uglavnom prikazuju s titlovima. Za međunarodnu prodaju zato nije dovoljno napraviti film koji dobro izgleda. Potrebno ga je napraviti tako da ga različita tržišta mogu prihvatiti.
Posebno je pitanje američko tržište. Sjedinjene Države najveće su svjetsko filmsko tržište, ali američka publika tradicionalno je manje sklona filmovima koje mora pratiti kroz titlove. To dodatno sužava potencijal publike za film koji je u cijelosti snimljen na latinskom.
Naravno, možda će se film i serija prodati u Ekvadoru, Panami, Gvatemali ili Kini. Možda će pronaći kupce na nekim drugim tržištima.
Ali ozbiljna produkcija ne počinje od pitanja „možda će se prodati“.
Počinje od pitanja „kome ćemo ga prodati?“
I upravo je to pitanje kod „Posljednjeg rimskog boga“ najzanimljivije. Ako je riječ o produkciji koja je koštala milijune, hrvatske porezne obveznike ne bi trebalo zanimati samo kako film izgleda, nego i kakav mu je plan plasmana, tko su potencijalni kupci i koliko se novca očekuje od kino distribucije, televizije, streaminga i međunarodne prodaje.
Film može biti vrijedan kulturni projekt, može biti dio hrvatske filmske baštine i može izgledati impresivno na ekranu. Ali sve to ne daje odgovor na osnovno pitanje:
Koliko će „Posljednji rimski bog“ koštati hrvatske porezne obveznike i koliko će novca projekt vratiti kroz kino, televiziju, streaming i međunarodnu prodaju?
To je pitanje koje bi trebalo imati odgovor prije nego što se govori o uspjehu jednog od najvećih i najskupljih projekata u povijesti HRT-a.
