O slučaju Aleksandra Maršavelskog, čija je ostavka nakon otkrića o političkom savjetovanju studentskog pokreta u Srbiji otvorila ozbiljna pitanja o radu Vijeća za građanski nadzor hrvatskih sigurnosno-obavještajnih agencija, oglasio se i Igor Štimac.
No, ostavka je u cijeloj priči zapravo najmanji problem. Mnogo je važnije pitanje kako je Maršavelski uopće izabran u tijelo koje nadzire hrvatske obavještajne službe, tko je stajao iza njegova imenovanja i koliko je ozbiljno provedena procedura provjere kandidata.
Kako je poznato, Aleksandar Maršavelski je, dok je bio član Vijeća za građanski nadzor hrvatskih sigurnosno-obavještajnih agencija, pod pseudonimom kontinuirano politički savjetovao studentski pokret u Srbiji. Nakon što je skandal otkriven, podnio je neopozivu ostavku.
Ostavka je bila očekivana i logična, ali ona ne odgovara na pitanja koja su se otvorila njegovim imenovanjem.
Kako je prošao imenovanje?
Maršavelski je imenovan 15. srpnja 2026. na sjednici Hrvatskog sabora, sa 129 glasova za i bez ijednoga protiv. Bio mu je to drugi uzastopni mandat, nakon što je prvi put izabran 2022. godine. Na javni poziv za sedam mjesta prijavilo se 47 kandidata.
Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, birajući između 47 kandidata, nakon obavljenih razgovora jednoglasno je predložio listu koju je potom potvrdio Sabor.
Pododbor koji je razmatrao kandidature vodio je HDZ-ov Ante Deur, uz SDP-ovu Sabinu Glasovac i još jednog člana.
Prema dostupnim informacijama, Maršavelski je ušao iz oporbene kvote, a iza njegova izbora stajali su SDP i Možemo!. Službeni dokumenti to ne navode, ali postoji neformalna praksa raspodjele mjesta između vladajuće većine i oporbe, pri čemu javni poziv nerijetko služi više kao formalni okvir nego kao stvarno natjecanje kandidata.
Zašto je to ozbiljan problem?
Vijeće za građanski nadzor hrvatskih sigurnosno-obavještajnih agencija nije neko benigno ili nevažno tijelo. Njegovi članovi imaju uvid u rad SOA-e i drugih agencija te, pod određenim uvjetima, pristup vrlo osjetljivim informacijama.
Zakon i pravila Vijeća izričito zahtijevaju neovisnost i zabranjuju političko djelovanje.
A ovdje je riječ o aktivnom, višemjesečnom i anonimnom političkom savjetovanju u susjednoj državi, uključujući savjete o formiranju stručne vlade i sastavu izborne liste. Sve je to trebalo biti poznato i procijenjeno tijekom provjera kandidata. Očito nije, ili se barem nije smatralo relevantnim.
Ivan Kujundžić: Aleksandar Maršavelski,tuđi čovjek u našim redovima, ili?
Oporba sada traži objavu kriterija, zapisnika i rezultata glasovanja u svim fazama postupka, zatim očitovanje Možemo! i HDZ-a, posebno Ante Deura, kao i preispitivanje cijelog postupka izbora članova Vijeća. Te zahtjeve svakako treba podržati.
To su razumni zahtjevi. Ako se mjesta unaprijed dijele po stranačkim kvotama, a javni natječaj i razgovori služe samo kao dekor, onda građanski nadzor nad tajnim službama postaje farsa.
Skandalozno je da se tijelo koje nadzire obavještajne agencije tretira kao manje važno stranačko kadroviranje, a ne kao jedno od najosjetljivijih tijela u državi.
Privatno savjetovanje ne uklanja odgovornost
Maršavelski je u intervjuu za Jutarnji list tvrdio da je pisao privatno, a ne u ime institucija, te da je želio pravdu zbog nasilja nad studentima.
Čak i ako je to točno, ne mijenja bit stvari. Takvo objašnjenje ne rješava pitanje kompatibilnosti njegova političkog angažmana s dužnošću u nadzornom tijelu, niti objašnjava zašto se o tome nije vodilo računa prilikom imenovanja.
Ukratko, ostavka je samo posljedica. Uzrok je u proceduri koja je, barem u ovom slučaju, prošla bez dovoljnih provjera i bez stvarne javne transparentnosti.
To je skandalozno i zapravo nevjerojatna sramota za institucije koje bi morale jamčiti ozbiljnost i neovisnost nadzora nad hrvatskim sigurnosno-obavještajnim sustavom.
Zbog toga netko mora preuzeti odgovornost. Ostavkom Maršavelskog ova priča ne smije biti završena.
VIDEO Govor povjesničara koji niste do sada ni od koga mogli čuti
