Nekada je jutarnja kava imala jasan, potentan okus. Kratki espresso pio se bez šećera, gust, gorak i jak. Baš onakav kakav je odgovarao onima koji su se zaklinjali u konzervativne vrijednosti, borbu protiv ideoloških zabluda i političke korektnosti.
Između mostarskog spomenika Bruceu Leeju, simbolu borbe koji je odavno prerastao lokalne okvire, i novinskih kolumni gradio se imidž beskompromisnog intelektualca. Čovjeka koji govori drito, bez rukavica i bez zadrške.
Ali što se dogodi kada se taj intelektualni espresso preseli u saborske klupe i dobije cijenu izraženu u saborskoj plaći?
Prva politička postaja bila je Most. Politički savez pokazao se korisnim za obje strane. Most je dobio prepoznatljiva lica, medijsku pozornost i akademski legitimitet, a bračni par političku platformu i mjesto u Hrvatskom saboru. U političkim kuloarima takvi se aranžmani lako pretvaraju u priče o obiteljskom OPG-u, osobito kada se obiteljski i politički interesi nađu na istoj adresi.
Dok se javno govorilo o borbi protiv nepravdi i obrani konzervativnih vrijednosti, postavljalo se pitanje koliko je od početnog ideološkog naboja ostalo kada su u igru ušli stranački odnosi, saborski mandati i politički interesi.
Kratki espresso s mastermindom s Pantovčaka
Tu počinje zanimljiviji dio priče. Kako objasniti da se prema Andreju Plenkoviću i HDZ-u često upućuju najžešće kritike, dok je odnos prema ljevici, a posebno prema Zoranu Milanoviću, bitno drukčiji?
Je li riječ o političkoj procjeni, zajedničkim interesima ili jednostavnom pravilu da je neprijatelj mojeg neprijatelja privremeni saveznik?
Milanović je političar koji zna kako privući pozornost i nametnuti vlastiti ritam rasprave. Njegove kritike Vlade često otvaraju prostor za suradnju različitih političkih aktera, čak i onih koji se u mnogim drugim pitanjima ne slažu. No upravo zato vrijedi postaviti pitanje gdje završava taktičko podudaranje, a počinje odustajanje od vlastitih načela.
Ako se politički identitet gradio na jasnom sukobu s ljevicom, onda birači imaju pravo pitati zašto se ta oštrica ne koristi uvijek jednakom snagom. Ako se, pak, promijenila politička procjena, trebalo bi objasniti što se promijenilo i zbog čega.
Tu nema mnogo filozofije. Politički savezi mogu biti privremeni, interesi se mogu poklapati, a protivnici u jednoj situaciji mogu postati partneri u drugoj. Ali birači pamte ono što im je obećano. Kada se retorika promijeni, a objašnjenje izostane, sumnja u politički račun sasvim je očekivana.
Je li riječ o evoluciji političkog stava ili o pragmatičnom računanju na buduće odnose snaga? To je pitanje na koje odgovor ne daju ni kolumne ni televizijski nastupi, nego konkretni potezi.
Od Mosta do Drita, vlastita adresa i novi politički račun
Raskid s Mostom i izlazak na vlastiti politički teren pod imenom Drito označili su novu fazu. Umjesto djelovanja unutar postojeće stranke, otvoren je prostor za izgradnju vlastitog političkog projekta.
Takav potez ima svoju logiku. Vlastita platforma donosi veću slobodu, ali i odgovornost. Više se ne može sve objašnjavati odlukama stranačkog vodstva, a za politički rezultat odgovaraju oni koji su projekt pokrenuli.
Drito se pritom mora jasno odrediti. Što točno nudi biračima? Koje su njegove temeljne vrijednosti, kakav je odnos prema ljevici i desnici te po čemu se razlikuje od stranaka koje već djeluju na političkoj sceni?
Pozivanje na zdrav razum može zvučati privlačno, ali nije dovoljno za izgradnju političke platforme. Potrebni su jasni stavovi, ljudi na terenu, organizacija i program koji nadilazi pojedinačne javne nastupe.
Konzervativne vrijednosti ne mogu biti samo ukras političkog identiteta, aktiviran kada odgovara dnevnoj temi. Ako su temelj političkog djelovanja, onda se moraju prepoznati i u konkretnim odlukama, odnosima s drugim strankama i ponašanju u Hrvatskom saboru.
Tu se Drito suočava s vlastitim izazovom. Politički brend može otvoriti vrata medija, ali ne može sam zamijeniti stranačku organizaciju ni odgovoriti na pitanje što se biračima zapravo nudi.
Drito bez jasnog smjera teško može opravdati vlastiti politički brend
U hrvatskoj politici nije dovoljno biti protiv Plenkovića, kao što nije dovoljno ni povremeno isticati konzervativne stavove. Birači žele znati što slijedi nakon kritike, s kim se može surađivati i gdje su granice političkih kompromisa.
Upravo će se na tim pitanjima mjeriti vjerodostojnost Drita. Ne po broju medijskih nastupa, nego po dosljednosti između izgovorenoga i učinjenoga.
A espresso? On je u međuvremenu postao metafora političkog puta koji je počeo obećanjem jasnoće i beskompromisnosti. Ostaje vidjeti hoće li Drito zadržati taj okus ili će se, u potrazi za novim političkim prostorom, pretvoriti u još jednu šalicu u kojoj se ideološke razlike razvodnjavaju prema dnevnim potrebama.
Račun na kraju uvijek stiže. U politici ga ne plaćaju samo oni koji sjede za stolom nego i birači koji su im povjerovali.
