Prema pisanju New York Posta od 9. listopada 2025. Nema dobne granice niti liječničkih pregleda za djecu koja žele promijeniti spol prema predloženom novom zakonu
Europska komisija navodno razmatra prijedlog u sklopu nove LGBTIQ+ strategije koji bi omogućio osobama – uključujući djecu – da sami biraju i pravno promijene svoj spol u bilo kojoj dobi, bez medicinskih ili psiholoških procjena.
Takav bi model, prema istom članku, mogao postati obvezujući standard za države članice EU, a nesuradnja bi se mogla sankcionirati smanjenjem pristupa europskim fondovima. Dakle, Europska Komisija pokušava nametnuti odluku državama bez pravnog temelja.
Ovakav prijedlog, ako je točno prenesen, otvara duboko pravno i političko pitanje: ima li Europska unija uopće nadležnost nametati državama članicama takvu regulativu? Većuna zemelja odbitiće uopće mogućnost rasprave o ovoj temi.
Lisabonski ugovor i granice ovlasti EU
Prema načelu dodijeljene nadležnosti (članak 5. Ugovora o Europskoj uniji – TEU), Europska unija može djelovati samo u onim područjima koja su joj izričito povjerena ugovorima. Pitanja poput obiteljskog prava, matičnih knjiga, zdravstvenih postupaka i pravne definicije spola ostaju u isključivoj nadležnosti država članica. akle ovim člankom pokušaj lobistilkih aktivista pada u vodu.
Drugim riječima, EU ne može sama “proširiti” svoje nadležnosti – čak ni pozivajući se na vrijednosti jednakosti ili zabrane diskriminacije. To potvrđuje i Povelja Europske unije o temeljnim pravima, koja u članku 51. jasno kaže da Povelja “ne proširuje područje primjene prava Unije izvan nadležnosti Unije”.
Načelo supsidijarnosti i poštovanje nacionalnog identiteta
Lisabonski ugovor u članku 5(3) TEU propisuje načelo supsidijarnosti – EU smije djelovati samo ako države članice same ne mogu dovoljno učinkovito postići cilj. Promjena spola i pravni status roda, posebno kod maloljetnika, nesumnjivo spada u područje ustavnog i obiteljskog prava svake države. Pokušaj EU da nametne jedinstveni model u tom području bio bi kršenje supsidijarnosti i zadiranje u nacionalni identitet država članica, što je zaštićeno člankom 4(2) TEU. Temeljem Članka 5 TEU sve pada u vodu.
Drugim riječima, svaka država ima pravo definirati kako će i pod kojim uvjetima priznati promjenu spola – osobito kod djece – u skladu sa svojim društvenim, etičkim i ustavnim načelima. Prva zapreka su zemlje izrazite konzervativne orjentacije.
Politički pritisak i pravne granice
Ako bi se uistinu pokušalo uvjetovati dodjelu sredstava EU usklađivanjem s ovakvim pravilima, to bi predstavljalo oblik političkog pritiska koji ide izvan zakonskog okvira. Europska komisija ne smije koristiti financijske instrumente kako bi prisiljavala države članice na provedbu politika izvan područja njezine pravne nadležnosti. To bi otvorilo ozbiljno pitanje o zlouporabi ovlasti i narušavanju ravnoteže između institucija Unije i država članica. Prema ovim odredbama EK prekršila bi odredbe koje je sama donjela.
Sloboda, da, ali uz poštovanje suvereniteta
Pitanje rodnog identiteta, slobode i dostojanstva pojedinca legitimno je i važno u suvremenim društvima.
No isto tako, poštovanje ustavnog poretka i suverenih ovlasti svake članice EU temelj je europske demokracije.
Lisabonski ugovor nije zamišljen kao instrument centralizacije moralnih i društvenih politika, nego kao okvir suradnje različitih suverenih država koje dijele zajedničke vrijednosti, uz poštovanje razlika.
Ako je točno da Europska komisija planira uvesti propis kojim bi djeca mogla samostalno birati i mijenjati “pravni spol” bez ograničenja dobi, tada se ne radi samo o ideološkom prijeporu, nego o ozbiljnom pravnom pitanju o granicama europskih ovlasti.
To bi bilo suprotno duhu i slovu Lisabonskog ugovora – koji jasno čuva suverenitet država u pitanjima osobnog statusa, obitelji i zaštite maloljetnika. Europska suradnja ne smije značiti gubitak nacionalne samostalnosti, nego njezino poštovanje.