Umirovljeni general Željko Glasnović ponovno je podsjetio javnost na jedan od najtežih zločina počinjenih nad Hrvatima u Središnjoj Bosni – masakr u Križančevu Selu, čija se godišnjica obilježava danas. U objavi je opisao potresne prizore zatečene nakon napada, navodeći kako su razmjere brutalnosti bile tolika da ih ni medicinski stručnjaci nisu mogli izdržati.
Glasnović se u svojoj objavi osvrnuo na događaje iz prosinca 1993. godine, poznate pod nazivom „Krvavi Badnjak“, te je naveo zapovijedi tadašnjeg vrha Armije BiH koje su prethodile napadu. Posebno je naglasio kako ni tri desetljeća kasnije nitko od odgovornih nije kazneno procesuiran.
U nastavku prenosimo dijelove njegove objave.
Na današnji dan 1993. godine, dva dana prije Badnjaka, u Lašvansku dolinu – koja je tada bila potpuno okružena snagama Armije BiH – stigao je konvoj od oko 120 kamiona s humanitarnom i medicinskom pomoći iz Hrvatske.
Dolazak konvoja bio je unaprijed dogovaran, a zapovjednici HVO-a i Armije BiH potpisali su i dvodnevno primirje kako bi se osigurao siguran prolazak pomoći.
Unatoč tome, 22. prosinca 1993. godine, u ranim jutarnjim satima, dok je prekid vatre još vrijedio, započeo je napad na Križančevo Selo. Prema navodima generala Glasnovića, zapovijed za pokolj izdali su Mehmed Alagić i Džemo Merdan, zapovjednik i dozapovjednik 3. korpusa Armije BiH, a u zapovijedi je, među ostalim, stajalo:
“…uništiti svu živu snagu, uključujući žene, djecu i starce na području Novog Travnika, Nove Bile, Viteza i Busovače radi spajanja na prometnicu Vitez–Kruščica. U tu svrhu upotrijebite sva raspoloživa artiljerijska sredstva, pješadiju i raspoloživa kemijska sredstva, sve u slavu Uzvišenog Allaha”.
Napad je nosio kodni naziv „Krvavi Badnjak“, a nakon njegovog početka uslijedila su masovna ubojstva i prizori nezamislivog nasilja diljem sela.
Prema opisu u objavi, pripadnici Armije BiH ubijali su sve na što su naišli – ljude i životinje. Nakon što je selo zauzeto, uslijedila je temeljita pljačka, a potom i paljenje kuća i gospodarskih objekata.
U napadu su ubijena 44 pripadnika HVO-a i hrvatski civili, među njima žene i starci, dok je dodatnih 30 vojnika HVO-a zarobljeno i odvedeno živo.
Tek nakon 39 dana, 1. veljače 1994. godine, pod pritiskom obitelji nestalih, UNPROFOR-a i Međunarodnog Crvenog križa, bošnjačko-muslimanska strana predala je tijela 30 zarobljenih vojnika – svi su bili mrtvi i teško osakaćeni.
Prema dokumentaciji sudsko-medicinskog vještačenja, tijela su pokazivala brojne tragove brutalnog mučenja. General navodi da je liječnik koji je obavljao identifikaciju, nakon jedanaeste žrtve, izgubio svijest, zbog čega je postupak morao biti prekinut.
U zapisniku do tog trenutka, kako navodi Glasnović, stoji:
“Zdrobljena glava… izvađene oči… lica nema… preklan, rez širok 15 cm…”.
Ni nakon 30 godina, ističe general, za ovaj zločin nitko nije odgovarao. Na kraju objave poručuje kako će imena i patnja žrtava zauvijek ostati u sjećanju naroda, uz molitvu da pronađu vječni mir.