Politička scena Bosne i Hercegovine ponovno se našla u središtu žestokih polemika nakon istupa ministra obrane Zukana Heleza. Njegove izjave izazvale su niz reakcija, otvarajući pitanja o stanju političke komunikacije, odnosu prema hrvatskom narodu te naravi predizborne kampanje koja polako ulazi u punu snagu. Autor Anto Đapić u ovom tekstu osvrće se na širi kontekst Helezovih poruka i na trendove koji se posljednjih godina sve izraženije očituju u političkom i medijskom prostoru BiH.
Zukan Helez, ministar obrane Bosne i Hercegovine i visoki dužnosnik SDP-a BiH, postavio je nove “standarde” političke komunikacije unutar bremenitog i opterećenog političkog prostora u državi za koju je navodno spreman dati život. Možda je Helez spreman umrijeti za BiH, ali očito nije spreman živjeti s onima koji Bosnu i Hercegovinu ne doživljavaju na isti način kao on – kao unitaru državu po uzoru na Titovu Jugoslaviju, samo što hegemoniju u toj državi više ne bi imali Srbi kao nekad, nego Bošnjaci muslimani.
Pratio sam nekoliko dana reakcije oko Helezova istupa kojim je uvredama prema Željani Zovko i Maxu Primorcu uputio jasne poruke hrvatskom narodu u cjelini. Nažalost, to nisu poruke jednog primitivnog pojedinca, jer se u pratećoj kampanji na portalima i društvenim mrežama vidi ogromna količina potpore onome što je Helez izrekao. Retorika kojom ulazi u predizbornu kampanju za parlamentarne izbore otkriva karte platforme kojoj pripada.
Spominjanjem “ustaških gena”, “fašizma” i sličnih etiketa, Helezova platforma gradi buduću kampanju isključivo na mržnji prema hrvatskom narodu, jer drugih argumenata jednostavno nema. Jasno je kako u odlasku Komšića SDP-ova platforma pokušava preko Helezove kampanje zadržati utjecaj na veliko biračko tijelo veterana Armije BiH, koje ima izrazito negativan stav prema HDZ-u BiH i koje pomaže trojanskim konjima iz redova hrvatskog naroda kako bi se izigrala biračka volja Hrvata u BiH.
U tom kontekstu treba gledati i unisonu kampanju nakon Helezova istupa, u kojoj portali teze o “ustaštvu i fašizmu” Hrvata argumentiraju postavljanjem velikih katoličkih križeva u mjestima gdje žive Hrvati, spominjanjem kraljevskih stolnih gradova Bihaća i Jajca kao dijela hrvatske povijesne baštine ili, ne daj Bože, obilježavanjem Dana HVO-a – postrojbe koja je prva primila udare srpskog agresora u borbi za očuvanje te podijeljene i nesretne države.
Dakle, vidljivo je kako bošnjački političari i mediji tonu u politički autizam. Zamislite – graditi kampanju na hrvatskom “ustaštvu” može samo netko tko luta u traženju vlastitog identiteta, jer je općepoznata činjenica da je početkom 1942. godine većina ustaške vojnice na području NDH bila sastavljena od predaka današnjih Bošnjaka muslimana. Treba li uopće podastrijeti argumente za ovu istinu?
Ovakvo ponašanje bošnjačke politike u biti je izraz najdubljeg kukavičluka i srama od dijela vlastitog identiteta. Mi Hrvati Bosne i Hercegovine spremno nosimo svoj križ i danas. Ne odričemo se sebe, svoje vjere, svoje prošlosti, niti hrvatskih kraljevskih gradova, niti HVO-a, niti HOS-a iz posljednjeg rata u BiH.
Žestina uvreda kojima nas “časte” vodeći bošnjački mediji, političari i veteranske udruge Armije BiH ne može nas zaustaviti u borbi za ostvarivanje jednakopravnosti našeg naroda u ovoj državi. Hrvati se ne odriču ničega svojega u BiH, ali ne žele ni drugima oduzeti ono što je njihovo. Ne postoji jedan narod kao vlasnik BiH. Tri su vlasnika – i što prije Helez i njegovi to shvate, bit će bolje za sve.