Na društvenim mrežama zadnjih se sati masovno širi priča kako je Novak Đoković donirao 300.000 eura Omišu, uz dodatak koji su naknadno ubacili hrvatski korisnici, ciničnu usporedbu s Markom Perkovićem Thompsonom koji je, eto, gradu ponudio samo „jednu molitvu”. Klasični obrazac hibridnog rata i patijaša i lubeničara na hrvatskoj političkoj sceni. Nakon hipodromskih kopitara ide se s lažnim vijestima u cilju da laž postane istina.
Trolovi i botovi plasiraju izmišljenu vijest. Niti postoji bilo kakva službena potvrda, niti je Grad Omiš zaprimio takvu donaciju, niti se bilo koji relevantan izvor oglasio s takvim informacijama. Priča se širi preko Facebook objava na srpskom jeziku, koje potom završavaju na X-u i među hrvatskim korisnicima. Upravo su hrvatski korisnici toj priči dodali usporedbu s Thompsonom i „jednom molitvom”, čime je obična laž dobila jasno političko-ideološko usmjerenje.
Ovdje uopće nije stvar u Đokoviću ni Omišu, nego u provjerenom mehanizmu političkog trolanja koji funkcionira po vrlo jednostavnom obrascu. Izmisli se brojka i zvučno ime, 300.000 eura zvuči dovoljno konkretno da nepripremljeni korisnik mreža proguta udicu bez provjere. U stilu Šešeljove rečenice, zagrizli kao som na durbahera.
Prokušani ljevičarski obrazac, pronaći ideološku metu i povezati je s katastrofom, kataklizmom, a Thompson je idealan negativac, a Nole pozitivac.
Prošerati kroz grupe, priče i cijela država gori, koga briga je li točno, bitan je cilj.
Kada činjenice ne idu u prilog narativu, na ljevičarskim se profilima činjenice jednostavno izmisle. Izmišljeni Đoković tako postaje politički rekvizit, Omiš kulisa, a Thompson završava kao negativac u priči koju su drugi izmislili. Jedini stvarni cilj ostaje stari dobri ideološki obračun.
