Sinoćnje „Otvoreno“ na HRT-u trebalo je odgovoriti na jednostavno pitanje: zašto je za novi Maksimir odabran projekt s otvorenim uglovima i odvojenim tribinama, i što takvo rješenje znači za one koji će na stadion dolaziti gledati nogomet? Umjesto toga, rasprava je velikim dijelom otišla u smjeru obrane arhitektonskog koncepta i objašnjavanja javnosti zašto ono što vidi i osjeća možda ipak nije ono što misli da jest.
A upravo je zato vrijedno ponovno podsjetiti na rečenicu premijera Andreja Plenkovića nakon predstavljanja pobjedničkog projekta: „Ni meni se ne sviđa.“ Kada predsjednik Ocjenjivačkog suda Toma Plejić izabrano rješenje brani kao najbolji mogući odabir, a premijer, čija Vlada sudjeluje u financiranju novog Maksimira, javno kaže da mu se projekt ne sviđa, onda rasprava više nije pitanje arhitektonskog ukusa. Tada je sasvim legitimno pitati tko je stadion zapravo birao, po kojim kriterijima i, najvažnije, za koga se taj stadion gradi, analizira Robert Čulina.
Arhitekt Otto Barić bio je u studiju među onima koji su raspravu pokušavali vratiti na osnovnu svrhu građevine. Stadion mora biti prije svega funkcionalno mjesto za igranje i gledanje nogometa. Umjesto konkretnih odgovora na pitanja o zaštiti od kiše i vjetra, akustici i uvjetima na tribinama, Barić je dočekan s podsmijehom. Plejić ga je pokušao diskreditirati i na osobnoj razini, nazivajući ga frustriranim jer je izgubio.
Žalosno je da oni koji su pričali o stadionu rijetko, ako i ikada, odlaze na stadione i prate nogomet.
Poruka koja se iz takvog nastupa mogla iščitati bila je prilično jednostavna. Vi ste emotivni i neuki, ne razumijete visoku arhitekturu, a vaša zabrinutost samo je gunđanje puka koji se opire napretku.
Sva legitimna pitanja o funkcionalnosti jednostavno su pometena pod tepih uz objašnjenje da će se mikroklimatski problemi rješavati naknadno, kroz izvedbeni projekt.
Uvijek ista paralela, od Eiffelova tornja do Sagrade Família
Posebno je fascinantna bila obrana pobjedničkog rada izvlačenjem dobro poznatog arhitektonskog alibija. Kada god struka progura koncept koji izaziva pitanja korisnika, povuče se paralela s velikim povijesnim djelima.
Podsjeća se kako je pariška elita navodno mrzila Eiffelov toranj, kako je Sydneyjska opera probila sve proračune ili kako je Gaudíjeva Sagrada Família nekada bila proglašavana ludilom, a danas je svjetsko čudo.
Poruka je prozirna. Prema toj logici, svako veliko djelo u početku je neshvaćeno, a građani su samo neuka masa koja ne vidi kako Maksimir dobiva novu arhitektonsku ikonu.
Zaboravlja se, međutim, koliko je ta usporedba promašena.
Sagrada Família gradi se više od 140 godina kao sakralni spomenik i organska katedrala. Njezina funkcija nema nikakve veze s funkcionalnim rokovima stadiona, zaštitom gledatelja od kiše i vjetra ili stvaranjem atmosfere na tribinama.
Eiffelov toranj sagrađen je kao privremeni vizualni spektakl i toranj za Svjetsku izložbu. Od rušenja ga je spasila i kasnija vojna i telekomunikacijska funkcija. Njegova je svrha bila da se gleda i da se s njega gleda.
Stadion nije skulptura za divljenje izdaleka. Stadion je funkcionalan prostor koji mora pružiti zaklon, sigurnost, dobru akustiku i atmosferu ljudima koji dolaze gledati nogomet.
Račun koji uvijek plate građani
Kada vam arhitekti kao opravdanje ponude Sydneyjsku operu, zaboravljaju spomenuti i nastavak priče.
Izvorni proračun Opere iznosio je sedam milijuna dolara, a na kraju je projekt stajao oko 102 milijuna. To je bilo višestruko više od prvotnog plana. Problemi s akustikom godinama su pratili zgradu, a kasnije su u njezine preinake ponovno ulagana velika javna sredstva.
Jednako tako, Calatravin stakleni most u Veneciji izgledao je spektakularno na renderima, ali je skliska podloga izazvala probleme prolaznicima. Grad je na kraju morao mijenjati materijale i plaćati dodatne troškove.
Brojni stadioni takozvanog ikonografskog dizajna završavaju kao hladne građevine u kojima je atmosfera ugodna na fotografijama iz zraka, dok gledatelji na tribinama trpe kišu, vjetar i propuh.
Zbrinuta struka i eksperimenti na račun građana
Posebno bode u oči kontrast između akademske uzvišenosti kojom se javnosti objašnjava pobjednički projekt i financijske pozadine cijelog postupka.
Dok se javnosti poručuje da će se problemi funkcionalnosti rješavati doradama, članovima i zamjenicima Ocjenjivačkog suda za rad na natječaju bila je predviđena naknada od 31.000 eura bruto.
Uz to, za pet nagrađenih radova predviđen je ukupni nagradni fond od gotovo milijun eura bruto.
Dakle, dok se navijačima objašnjava da trebaju imati strpljenja i razumijevanja za arhitektonsku viziju, stručnjaci koji su odlučivali o projektu svoj su rad uredno naplatili.
Ovo nije prvi put da se radikalni koncepti stavljaju ispred dugoročne funkcionalnosti i ekonomije. Od splitskog hostela Golly Bossy, koji je unatoč hvalospjevima struke završio u poslovnom slomu, pa sve do Maksimira, ponavlja se isti obrazac.
Eksperimenti na papiru mogu izgledati sjajno. Problem nastaje kada ih treba koristiti u stvarnom životu. Tada račun najčešće plaćaju korisnici i građani.
Stadion se ne gradi za arhitektonske salone
Novi stadion ne gradi se za arhitektonske salone i međusobno tapšanje po ramenima. Gradi se za navijače koji će na tim tribinama ostavljati grlo i dlanove sljedećih pedeset godina.
Dijeliti im lekcije s televizijskog ekrana, proglašavati frustriranim Otta Barića koji upozorava na funkcionalnost stadiona, uspoređivati otvorene uglove s Gaudíjem i Eiffelovim tornjem te građanima prodavati priču o stoljetnim spomenicima umjesto odgovora na pitanje gdje će biti krov nad glavom, nije način na koji se gradi povjerenje javnosti.
A upravo tu dolazimo do ključnog pitanja.
Ako predsjednik Ocjenjivačkog suda tvrdi da je izabrani projekt „najbolji mogući odabir“, a premijer Andrej Plenković nakon njegova predstavljanja poručuje: „Ni meni se ne sviđa“, onda problem više nije samo u tome što se projekt ne sviđa navijačima.
Problem je u tome što se oko javnog projekta vrijednog stotine milijuna eura otvorila ozbiljna rasprava između struke, politike i onih koji će stadion desetljećima koristiti.
Maksimir se ne gradi da bi dobro izgledao na renderu. Ne gradi se ni da bi arhitekti jedni drugima objašnjavali koliko će ga buduće generacije cijeniti. Gradi se novcem građana i za ljude koji će na tim tribinama gledati nogomet.
Zato njihova pitanja nisu gunđanje puka koje treba strpljivo otrpjeti. Na ta pitanja treba dati konkretne odgovore.
A kada premijer kaže „Ni meni se ne sviđa“, onda bi i arhitektonska elita možda trebala zastati i poslušati što govore oni za koje se taj stadion zapravo gradi.
