Dosta je bilo šutnje na domjencima i kimanja glavom pred birokratskim zidovima. Dok se u javnosti prodaje priča o poticanju kreativnosti i očuvanju identiteta, stvarnost iza zatvorenih vrata institucija izgleda sasvim drugačije. Istina koju svi osjećamo, ali rijetko tko ima hrabrosti napisati, vrlo je jednostavna: hrvatska kultura u zagrljaju interesa postala je privatna zabava za odabrane, plaćena novcem svih nas.
Kultura kao poligon za trgovinu utjecajem
Kada kažemo da je kultura u zagrljaju interesa, ne govorimo o teorijama zavjere, nego o svakodnevici u kojoj se talent povlači pred podobnošću. Natječaji za sredstva, termini u dvoranama i pozicije u vijećima postali su unaprijed ispisane križaljke. Imena pobjednika često se znaju i prije nego što se tinta na prijavama osuši.
Umjesto da se natječu ideje, natječu se poznanstva, obiteljska stabla i stranačke iskaznice. Stvorili smo sustav u kojem izvrsnost nije prednost, nego prijetnja onima koji su svoje pozicije zacementirali godinama lojalnosti, a ne kvalitetom rada.
Umjetnici u okovima birokracije i autocenzure
Danas se od umjetnika traži da budu više računovođe, a manje stvaratelji. Sustav ih je prisilio da pola svog vremena troše na ispunjavanje besmislenih tablica, sakupljanje pečata i pisanje izvještaja koji služe samo tome da birokracija opravda svoje postojanje.
No, prava opasnost leži u autocenzuri. Kada znate da vaša iduća rata budžeta ovisi o milosti nekog pročelnika ili vijeća, prestajete gristi. Prestajete postavljati neugodna pitanja. Umjetnost koja se boji zamjeriti strukturama jer čeka mrvice s proračunskog stola više nije umjetnost – to je skupa dekoracija za političke govore i rezanje vrpci.
Sadržaj za izvještaje, a ne za publiku
Danas se projekti prečesto ne rade da bi napunili dvorane ili potaknuli ljude na razmišljanje, već da bi se “opravdala sredstva”. Zato imamo kazališta puna duhova, izložbe koje nitko ne posjećuje i filmove koje rijetko tko gleda s razumijevanjem. Važno je samo da je papirnato sve čisto.
Dok se milijuni troše na sterilne projekte koji nikoga ne provociraju, prava kreativna scena umire na marginama. Genijalni mladi ljudi stvaraju u garažama, podrumima i na ulicama, bez kune potpore, jer ne žele igrati prljave igrice “umreženih”. To je golem gubitak za cijelo društvo.
Generacija koja odustaje prije nego što počne
Najveća žrtva ovog stanja nisu zgrade ni institucije, već mladi ljudi koji dolaze s vizijom, a nailaze na zid. Gledamo generacije talentiranih umjetnika, pisaca i glazbenika koji, čim shvate pravila igre, biraju ili potpunu apatiju ili kartu u jednom smjeru za inozemstvo. Sustav koji favorizira “umrežene” šalje jasnu poruku svakom novom kreativcu: tvoj rad ne vrijedi ako ne znaš pokucati na prava vrata. Time ne gubimo samo pojedince; gubimo budućnost vlastite kulture. Umjesto da budemo inkubator novih ideja, postajemo muzej propalih ambicija u kojem se prašina skuplja na svemu što je nekad imalo potencijal biti autentično i hrabro.
Vrijeme je za raskidanje zagrljaja
Kultura ne smije biti oružje u rukama klanova niti sredstvo za samopromociju onih na vlasti. Ona pripada svima nama – onima koji je stvaraju i onima koji u njoj uživaju. Dokle god je hrvatska kultura u zagrljaju interesa, nećemo imati kulturu koja nas mijenja i liječi, nego samo birokratski stroj koji troši naš zajednički novac na vlastiti opstanak.
Moramo prestati tretirati umjetnost kao stavku u proračunu koju nitko ne konzumira. Vrijeme je da otvorimo vrata institucija, proluftamo vijeća i vratimo fokus na ono što je bitno: na istinu, na provokaciju i na čistu ljudsku emociju koja ne poznaje ni klanove ni interese.
Slažete li se da je vrijeme za “veliko pospremanje” u našoj kulturi ili ste već odavno odustali od praćenja domaće scene? Može li se ovaj zagrljaj uopće raskinuti? Podijelite svoje mišljenje u komentarima.