Osvrt Glavnog urednika Ante Rašića na tekst Roberta Čuline:
Javni istupi ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, povodom smrti Slavenke Drakulić te izjava “Slavenka Drakulić beskompromisno je propitivala centre moći”, dokaz su njezina potpunog sljepila, potvrda narodne izreke “Suho zlato je samo na izgled tvrdo, ono je zapravo vrlo krhko”.
Nakon što je u prethodnoj kolumni (“Fenomen Slavenke Drakulić…”) postavio jasnu dijagnozu o njezinu putu od partijske higijeničarke do zapadne ikone, Čulina ovdje odmah suprotstavlja tu povijesnu istinu s aktualnim istupom ministrice. Nazivajući ministričinu izjavu “dokazom potpunog sljepila”, autor jasno daje do znanja da Ministarstvo kulture falsificira ili potpuno ignorira činjenice koje je on u prvom tekstu već razotkrio.
“Ovakvim salonskim pristupom ministrica jasno poručuje da ili nema blagog pojma o stvarnom političkom sadržaju i destruktivnom dosegu njezina rada, ili je za to jednostavno nije briga”.
Teška rečenica kojom autor politički locira ministričinu poziciju kao “salonsku”. To je izravan nastavak teze o “zapadnoj ikoni” iz prve kolumne – ministrica se peca na taj ušminkani, zapadni celofan, potpuno ignorirajući destruktivni sadržaj koji se iza njega krio. Alternativa koju autor nudi (neznanje ili nemar) ne ostavlja prostor za opravdanje državne institucije.
Dok ministrica njezino djelovanje pakira u floskulu o “propitivanju centara moći”, povijesna analiza pokazuje da je Slavenka Drakulić te iste centre moći, ali one na Zapadu i u Beogradu, možda zapravo koristila, ili su oni koristili nju.
Ministričina teza o “beskompromisnom propitivanju” pretvara se u jeftinu floskulu. Čulina vraća čitatelja na povijesni teren: stvarni centri moći za koje je Drakulić radila (bilo svjesno, bilo instrumentalizirano) nisu bili u Zagrebu, nego u Beogradu i na Zapadu. Umjesto buntovnice, autor je definira kao aktera unutar stranih centara moći.
Ignorirajući činjenicu da su ti tekstovi u ključnim trenucima izravno potkopavali međunarodni položaj Hrvatske, ministrica i njezino ministarstvo umjesto fakata bira kukavičku političku korektnost, dok povijesna analiza jasno ogoljuje koliko su ti eseji bili opasni i tendenciozni.
Čulina pojašnjava kako se udara na ustavnu i moralnu odgovornost Ministarstva. Autor zaoštrava ton te kaže: država (kroz ministarstvo) slavi osobu čiji su tekstovi u najkritičnijim trenucima domovinskog rata nanosili stratešku štetu toj istoj državi.
Posebno je zanimljiv osvrt autora kao bivšeg pripadnika Hrvatske vojske gdje secira psihološko-propagandni rat i operaciju kada metu ne tjerate da radi za vas pod prisilom, nego kada ona to čini dobrovoljno, potaknuta vlastitim uvjerenjima. Slučaj tekstova Slavenke Drakulić o Franji Tuđmanu školski je primjer tog fenomena, gdje su se njezini narativi matematički poklapali s operativnim ciljevima srpskih službi poput KOS-a i RDB-a.
Čulina se izdiže iznad pukog ideološkog prepucavanja i nudi čistu doktrinu informacijskog rata. Definicija dobrovoljnog rada iz uvjerenja objašnjava kako “partijska higijeničarka” postaje idealno oružje. Spominjanje KOS-a i RDB-a i “matematičkog poklapanja” potpuno ruši ministričinu tezu o “propitivanju moći”, njezino pisanje bilo je komplementarno s agresorskom strategijom.
Prva točka poklapanja bilo je nametanje moralne simetrije, čime se brisala činjenica o agresiji. Drakulićina teorija o Tuđmanu i Miloševiću kao sijamskim blizancima koji uz konjak dijele Bosnu savršeno je podupirala cilj Beograda da Zapad uvjeri kako je riječ o običnom građanskom ratu proizašlom iz stoljetnih balkanskih mržnji, a ne o brutalnoj agresiji. Čulina pokazuje kako je Drakulićka potpirivala narativ o dvostrukoj odgovornosti.
Čulina uzima najpoznatiji narativ tog kruga, a to je da su Tuđman i Milošević kao “sijamski blizanci”, njen narativ oko podjele BiH čisti je beogradski propagandni proizvod. Taj narativ je služio za pranje krivnje s agresora, što ministrica danas, svjesno ili nesvjesno, abolira.
Slavenka Drakulić vješto legalizira političke mitove poput salvete iz Karađorđeva i plana o dvjesto bogatih obitelji. Ti su konstrukti lansirani unutar domaćeg medijskog prostora kako bi se srušio moral nacije, a kada ih je Drakulić inozemnim medijima koristila kao gotove istine, dala je tim obavještajnim podmetanjima međunarodni legitimitet.
Čulina ovdje precizno opisuje mehanizam “pranja informacija” (information laundering). Unutarnji politički mitovi (salveta, 200 obitelji), stvoreni za destabilizaciju domovinskog fronta i rušenje morala, preko Drakulićke su dobili “međunarodni legitimitet”. Čulina pokazuje kako je ona funkcionirala kao izvoznik crne propagande.
Čulina piše kako se Drakulićka silno trudi brendirati novu hrvatsku državu kao neofašističku i totalitarnu. Njezini eseji o jezičnom purizmu i fašizaciji društva služili su stranim diplomatima kao krunski dokaz da su optužbe iz Beograda točne, sugerirajući zapadnom čitatelju da su pobunjeni Srbi u pravu što ne žele živjeti u takvoj državi.
Najbrutalnija, ali i logički najneodrživija točka za ministricu kulture.
Ako su eseji Slavenke Drakulić služili kao opravdanje za srpsku pobunu i agresiju (jer “Hrvati su fašisti”), kako onda hrvatska ministrica kulture može to nazvati “beskompromisnim propitivanjem”? Čulina ovdje zatvara krug i ostavlja ministricu potpuno razotkrivenu u njezinu kontradiktornom sljepilu. Je li to sljepilo smišljeno ili puko nepoznavanje opusa Slavenke Drakulić to ministrica mora objasniti puku.
U konačnici, Slavenka Drakulić nije morala imati, ali je mogla imati veze sa srpskim obavještajnim podzemljem da bi odradila posao za njih. Čak i ako je njezin primarni motiv bio salonski antinacionalizam i osobni obračun s Tuđmanovom politikom, u informacijskom ratu namjera autora potpuno je nebitna jer je važna isključivo upotrebna vrijednost plasiranog sadržaja. Njezini tekstovi na stranicama vodećih svjetskih medija vrijedili su srpskom propagandnom aparatu više od tisuća operativaca na terenu.
Čulinu ne zanima je li ona imala partijsku knjižicu ili obavještajni potpis, on gleda upotrebnu vrijednost sadržaja na tržištu informacija. Tvrdnjom da su njezini tekstovi u vodećim svjetskim medijima vrijedili više od tisuću operativaca na terenu, autor zaključuje analizu i šalje jasnu poruku: Ministarstvo kulture svojom izjavom slavi najefikasnije oružje neprijateljske propagande.
